MALI OGLASI

PRETRAŽI OGLASE

Tražite posao

VIDEO

 

 

 

 

Polazak u vrtić i školu – izazov za djecu i roditelje

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Prvi tjedan vrtića ili škole, u mnogome je osobit kako za djecu, tako i za roditelje.

Provodeći projekt pod nazivom "Brinem", udruga PUKS - Podrška u kriznim situacijama donosi riječi ohrabrenja i podrške Jelene Lacković, stručne suradnice - pedagoginje u Dječjem vrtiću "Maza", Valpovo.

 

Polazak u vrtić i školu – izazov za djecu i roditelje

Rujan nam je stigao: dani su još topli, noći su hladnije. Ruksaci i školske torbe su već spremne, no u medijima je još uvijek glavna vijest – koronavirus. Ipak, vrijeme je za polazak u vrtić i u školu.

Djeca su zbunjena, roditelji zabrinuti – neizvjesnost otvaranja novog poglavlja u djetetovom životu, dodatno je naglašena mjerama i uputama HZJZ-a i MZO-a. Ravnatelji noćima razmišljaju o najboljim mogućim načinima provođenja preporučenih epidemioloških mjera u svojim ustanovama, svjesni da djecu u njihovoj potrebi za interakcijom nikakve upute neće u potpunosti spriječiti, a ukoliko se virus probije baš u njihovu ustanovu, prve će ih pitati jesu li učinili dovoljno. Učitelji, odgojitelji i stručni suradnici, svjesni da u školske klupe i odgojne skupine velik broj djece po prvi puta ulazi, pitaju se kako utješiti te oči pune suze i srce puno straha s dva metra udaljenosti i maskom preko lica!? Na svu sreću, stručni djelatnici u takvim izazovnim situacijama pokazuju svu svoju humanost, kreativnost, empatiju i još štošta potrebno da tom uplašenom djetetu izmame osmijeh na licu.

Kada se poduzme sve što je moguće da se epidemiološke mjere provode što učinkovitije, i dalje nam ostaje izazov prilagodbe djeteta na školu i vrtić. Dok većina školaraca bez većih poteškoća, možda zbunjeno, ali ponosno korača u svoj razred, djeca rane i predškolske dobi često prolaze „krizno razdoblje prilagodbe“. Neka se djeca po prvi puta odvajaju od svojih roditelja i poznatih osoba i ulaze u nepoznatu prostoriju s većim brojem druge djece koja već od ranije plaču. Uz prvotno veselje, uzbuđenje i iščekivanje, javljaju se i osjećaji zabrinutosti, straha i nesigurnosti. Djeca se prilagođavaju različitim tempom, a i moguće reakcije su uvelike drugačije i ovisne o dobi, temperamentu i ranijim odgojnim metodama. Reakcije mogu biti emocionalne (tuga, razdražljivost, strah, ljutnja), tjelesne (bolovi u trbuhu, ponovno mokrenje u krevet, povraćanje, glavobolje, zadržavanje stolice) ili ponašajne (povlačenje u sebe/pasivnost, odbijanje kontakta, plačljivost, odbijanje hrane i dnevnog odmora, agresivnost, regresivno ponašanje: tepanje, ponaša se mlađe itd.). Važno je da su roditelji informirani o mogućim reakcijama kako bi znali da se radi o uobičajenim reakcijama na tako veliku promjenu i samim time ostali smireni i dosljedni. Djeca ponekad ne čuju upute i ne razumiju objašnjenja, ali vrlo lako osjete naš mir ili nemir. Roditelji ne mogu i ne trebaju umjesto djece odraditi taj težak dio, no postoji nešto što se može napraviti kako bi im olakšali: pružiti djetetu puno ljubavi i pažnje, pokazati razumijevanje, dopustiti izražavanje osjećaja i pokazati djetetu, kako riječima tako i djelima, povjerenje u ustanovu i njene djelatnike (učitelje i odgojitelje).

Povjerenje u profesionalnost i dobronamjernost stručnih djelatnika u vrtićima i školama još je važnija kada se kod djeteta primijeti određeno odstupanje u razvoju. Roditelj prvenstveno treba znati da su svi radnici ustanove ondje upravo zbog djece i njihove dobrobiti. Tome su posvetili ne samo svoje radno vrijeme, nego često i svoj život: od srednje škole i fakulteta do stručnih usavršavanja, od proučavanja literature do konzultiranja s iskusnijim kolegama, od razmišljanja o najboljim mogućim odgojnim metodama za pojedino dijete do izrade pomno promišljenih didaktičkih materijala. U konačnici, cilj je uvijek stvaranje uvjeta za pravovremeno i učinkovito poticanje razvoja i omogućavanje ostvarenje svih djetetovih potencijala. Kada odgojitelj, učitelj ili stručni suradnik govori roditelju o određenom odstupanju u razvoju, on govori iz srca i u najboljoj namjeri za dijete, ali i iz dužnosti koja je tom profesijom i zakonom određena. Roditelj se može osjećati krivim, optuženim ili odgovornim. Nerijetko je i okrivljavanje supružnika za određene odgojne metode te se kriza može prenijeti i na obiteljske odnose. Kada se govori o teškoćama u razvoju, važno je zapamtiti da roditelji najčešće nisu uzrok, ali mogu i moraju biti rješenje – u granicama u kojima je to moguće. Krivnja ili okrivljavanje nikome neće pomoći, no zajedništvo obitelji i partnerstvo s ustanovom hoće. Za rušenje zidova između roditelja i ustanove te zajednički rad na pronalaženju odgovarajućih odgojnih metoda, kao i usklađivanje istih, potrebna je velika unutarnja snaga, prihvaćanje situacije, iskrenost prema sebi i drugima te povjerenje. Naposlijetku, ljubav prema djetetu je veća od ega i zamjeranja pa roditelji ipak, nakon određenog vremena i neprospavanih noći, pronalaze tog borca u sebi.

Za kraj, bez obzira jeste li roditelji prvašića, jasličara ili predškolca, s teškoćama ili bez njih, vjerujte u svoje dijete i u snagu roditeljske ljubavi! Dragi roditelji, niste sami! Za sve brige i nedoumice, iskreno i s povjerenjem se obratite djelatnicima ustanova ili našim volonterima koji će vam uvijek pružiti podršku.

Neka rujan u vrtiću i školi prođe veselo i radosno!

 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Imamo 474 gostiju i nema članova online

PROGNOZA VREMENA

giweather joomla module

DRUŠTVENE MREŽE

FacebookMySpaceTwitterDiggDeliciousStumbleuponGoogle BookmarksRedditNewsvineTechnoratiLinkedinRSS FeedPinterest
Pin It

Forthuber
Agencija za nekretnine
Brzi i pouzdani!
PCV i ALU stolarija, završni radovi u građevinarstvu