ANA MARIJA CRNOGAJ: Život u kolicima

Detalji

Objavljeno: Srijeda, 03 Prosinac 2025 07:55

Napisao/la Vladimir Vazdar

Hitovi: 935

VALPOVO U subotu je na središnjem gradskom trgu, u stiliziranom vijencu, pred Župnom crkvom upaljena prva adventska svijeća.

Već je postala tradicija da svijeću Nade pale odabrani članovi Udruge osoba s invaliditetom, a ove je godine ta čast pripala Ana Mariji Crnogaj.

U invalidskim kolicima, zbog tjelesnih ograničenja, svijeću je upalila uz pomoć asistentice, a ukazana čast dodatno je podigla njeno samopouzdanje.

Vedru i veselu 35 godišnjakinju ponovo smo sreli na redovitom druženju u novouređenim prostorima Udruge MI u Društvenom centru, gdje je s majkom Nedjeljkom i prijateljima iz udruge provodila poslijepodne u kreativnim i zabavnim aktivnostima.

-Jako volim bojati i rado bojam već nacrtane motive iz bojanke, hvali se, pokazujući još jednu gotovo do kraja ispunjenu bojanku. Pažljivo nastavlja bojati, precizno i strpljivo.

-To mi je veliko veselje, iako rado igram i društvene igre, a najčešće se družim s Ernestom, s kojim sam išla u školu, priča nam.

-Često igramo čovječe ne ljuti se, a najviše je volim ispitivati koji pjevač pjeva koju pjesmu, dodaje Ernest mirno slušajući razgovor.

-Još u najranijoj dobi, primijetili smo da Ana Marijin razvoj ne teče onim ritmom kakvim su se razvijali njezin brat i sestra, a prve smo probleme uočili s položajem očiju, priča njena majka, prisjećajući se njezina najranijeg djetinjstva.

-Liječili smo je u bolnici pod granatama, prisjeća se, a dugo liječnici nisu bili načisto s dijagnozom, a njezino se stanje pogoršavalo. Kad je konačno potvrđena najcrnja slutnja, nije se moglo očekivati neko značajnije poboljšanje zdravstvenog stanja. Redovito smo, do njene 12 godine odlazili na Goljak u specijalnu bolnicu za djecu s motoričkim smetnjama, prošla je cijeli niz operacija, ali, eto ostala je vezane za kolica, kazuje majka.

Ana Marija se s radošću prisjeća dana provedenih u školi.

-Jako mi je bilo lijepo u školi, i voljela sam učiti i bila sam najbolja u razredu. Svi su prema meni bili pažljivi, jer je učiteljica svima u razredu objasnila moje poteškoće i svi su mi pomagali. Kad sam završila osmi razred nisam mogla nastaviti školovanje, jer ni u jednoj školi nije bilo lifta niti pristupa za osobe s invaliditetom, a mama me više nije mogla voditi u školu, kazuje Anamarija i načinje bolnu temu.

-Sada mi je najveći problem kretanje po gradu. Na mnogim mjestima rubnici su previsoki, pa ne mogu kotačima preći preko njih, a čak i mama ili asistentica me ne mogu pogurati. Jako puno puta ne možemo proći pločnikom jer je zakrčen parkiranim automobilima. Nažalost, mnogi su vozači neuviđavni i nepristojni, ne samo prema invalidnim osobama, već i prema pješacima, progovorila je o problemu arhitektonskih barijera i o teškoćama pristupa u većinu trgovina.

-Ah, cijeli život smo se suočavali s problemima s kojima se susreću slabije pokretne osobe i djeca s invaliditetom, nastavlja njena majka.

-Problema je bilo od upisa u vrtić i u školi, dok se nije našlo rješenje koje im je olakšalo svakodnevicu. Svugdje smo probijali led.Teško smo se suočavali i s kretanjem po trgovinama, jer nisu bile prilagođene osobama s invaliditetom, u nekima je to još uvijek problem.

Ana Marija je korisnica pilot projekta „Snaga podrške Crveni križ Valpovo“ kroz koji koristi usluge Tatjane Matoković, zamjenske njegovateljice koja joj pet dana u tjednu dolazi pomagati. Presretna je s njom, jer joj je od velike pomoći u svakodnevici i zbog druženja i stvarne pomoći u  brojnim situacijama.

Njoj, kao i njenim prijateljima, Udruga osoba s invaliditetom Mi pruža dobre uvjete za boravak i razne aktivnosti, i jedva čeka vrijeme polaska u Društveni centar, a kod kuće većinu vremena provodi čitajući. Veselje su joj i kućni ljubimci psići Beni i Vili te zec Flekica, a voli glazbu, osobito folk.

-Posebno volim dječje priče, iskrena je, a s obzirom na to da ima i računalo i dobro se njime koristi, puno vremena provodi u čavrljanju s prijateljima na društvenim mrežama, no ništa ne može zamijeniti vrijeme provedeno s prijateljima iz udruge u kojoj su već tjednima u predblagdanskom raspoloženju i pripremaju ukrase za božićnu jelku.