Vremeplov: Gusari „zelenog mora“ u Valpovu i Valpovštini
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 12 Siječanj 2019 06:12
- Napisao/la Mihael Sučić
- Hitovi: 1861
Dok su svima poznati gusari Kariba i Atlantskog oceana koji su dobili „svoje“ romane (Otok s blagom, Crni gusar), filmski serijal Pirati s Kariba i legendarni Robin Hood, o „našim gusarima“ zelenog mora šuma i močvara Slavonije gotovo uopće nema govora.
Sredina je 1720-ih godina, Petar II. Antun Hilleprand von Prandau gospodari već nekoliko godina s nekoliko desetina naselja, šumskim i močvarnim prostranstvima na prostoru današnje Valpovštine i Miholjštine. Južno od rijeke Vučice do rijeke Vuke stvarali su mu glavobolju sve učestalije akcije mnogobrojnih razbojničkih skupina, gledano iz kuta vlastelina Hillepranda i njegovih pandura. Svojim djelovanjem na prostoru valpovačkog vlastelinstva tvorili su svojevrstan bumerang – od Čađavice i Kapelne preko Koške i Bizovca do Brođanaca i Budimaca. Kako se može uočiti, sva su nabrojana naselja i okolica bili udaljeni od glavnog kopnenog puta Petrijevci – Valpovo – Šokac Miholjac i od gospodarske žile kucavice rijeke Drave. Glavobolja se toliko pojačala da je vlastelinska uprava „u suradnji s vojskom iz Osijeka spalila i srušila čitavo selo 1725. godine i pri tome zaustavila širenje razbojništva na nekoliko godina.“ Bilo je spaljeno naselje Vrpolje (naziv koji se češće koristio prema trenutačno dostupnim izvorima), odnosno Kapelna (naziv koji se koristi i danas). To je naselje procijenjeno kao epicentar mnogobrojnih pljački.
„Razvoj se razbojništva nastavio i sredinom 1730-ih godina na istome području kao i 1720-ih godina. Tijekom jedne je od pljački do trideset razbojnika otišlo do Petrijevaca i opljačkalo nekoliko obitelji u jednom od najvećih naselja vlastelinstva. Potom se pokrenula potjera od strane vlastelinske uprave koja je trajala tijekom prvih mjeseci 1735. godine kroz šume kod Bizovca, Koške pa sve do Podgorača i rijeke Vuke. Tijekom jedne je od mnogobrojnih potjera u ožujku 1735. godine jedan od pandura poginuo utapanjem u močvari.“ (M. Sučić, Između motike i mača… Podravina, 2016.)
Nameće se nekoliko pitanja, a neka su i – tko su ti razbojnici i što je uzrokovalo njihove pljačkaške pohode poput jednog u Habjanovce kada su oteli nekoliko ljudi i konje ili kada su opljačkali plemiće između Bizovca i Koške?
„Proučavajući razdoblje prve polovice 18. stoljeća s vremenom počinje sve učestalije traženje nameta od strane zemljišnog gospodara Hillepranda i njegovih službenika. U prvom se redu misli na naturalna davanju, ali i na tlaku i desetine. To je bio uobičajen način ponašanja među vlastelinskim upravama diljem područja koji su nekada bili pod osmanskom vlasti (o.a. Slavonija, Srijem, Baranja). Takvom su opskrbom poljoprivrednim proizvodima lakše sudjelovali na tržištu od Banata, preko Slavonije i Baranje pa sve do Austrijskih nasljednih zemalja… Primjer je za navedeni međuodnos (o.a. između kmetova i vlastelina) pravilnik o dužnostima podložničkih obitelji vlastelinstva Valpovo od 5. svibnja 1723. godine. U nekim se od točaka navodi da svaki muški punoljetni podložnik treba izvršiti dvanaest dana godišnje tlake, a ako je držao i konje ili volove davao je i četiri dana tlake s potonjim životinjama. Ako se usporedi s dužnostima koje su proizlazile iz odluka Caraffine komisije (o.a. komisije koja je donosila odluke o davanjima kmetova početkom 18. stoljeća) može se uočiti da su podložnici izvršavali obveze u novcu i da im je pravilnik bio svojevrstan šok koji je dodatno utjecao na pogoršanje životnih uvjeta. Sve će spomenuto tijekom 1730-ih i 1740-ih godina utjecati na razvoj razbojništva. Ono je dodatno ometalo gospodarski razvoj diljem Slavonije pa i na vlastelinstvu Valpovo. Sve se opisano razvijalo i na drugim slavonskim vlastelinstvima pa stanje na valpovačkom vlastelinstvu nije bilo odstupanje od pravila. Vlastelinski službenici su često bili i u službi Dvorske komore što je dodatno utjecalo da se ne provodi sankcioniranje nepravilnosti i nepoštivanje urbarijalnih regulacija Uz razbojništvo se javljaju i mnogobrojne tužbe od strane podložničkih obitelji. Žalili su se komisijama koje su često organizirane od Dvorske komore, ali i vojne vlasti. Veliki se broj tužbi od strane podložnika skupljao tijekom 1736. godine. U njima se prvenstveno progovaralo o velikim poreznim opterećenjima. Razvoj gospodarstva je još više patio i zbog niske produktivnosti i nedovoljne proizvodnje. Važno je spomenuti da su neke podložničke obitelji migrirale u zapadnije dijelove Habsburške Monarhije ili u krajeve južno od Save, to jest u Osmansko Carstvo. Svi oni koji bi ostajali na području vlastelinstva Valpovo i pri tome postajali razbojnici u većini su slučajeva shvaćani od vlastelinske vlasti i drugih podložnika kao razbojnici dok se ne bi stvorila kritična masa nezadovoljnih podložnika na pojedinom dijelu vlastelinstva. O tome je izvještavao i general Khevenhüller tijekom 1733. godine. U jednom je izvještaju vladaru Karlu VI. napomenuo da su podložničke obitelji zbog prekobrojnih nameta postajali razbojnici…
Životni uvjeti su se tijekom 1740-ih godina još više pogoršali. Pogotovo kada se uzme u obzir da se pokrenuo i trajao rat za habsburšku baštinu u kojemu je sudjelovao i veliki broj vojnika s prostora Vojne krajine koja se rasprostirala uz rijeku Savu. Sudjelovali su i prisilno regrutirani pojedinci iz razbojničkih skupina i podložnici čiji je nedostatak još dodatno utjecao na povećanje gospodarskih problema koji su opet imali za posljedicu sve raširenije pobune. One nisu zaobilazile niti prostor valpovačkog vlastelinstva. Tome se kao i prije u prvom redu htjelo stati na kraj osnivanjem komisije na čelu koje je 1743. godine bio Engelshofen. Glavni je cilj komisije bio taj da uoči stanje prije moguće inkorporacije Slavonije i Hrvatske. Isto su kao i prijašnji putovali u mnogobrojna naselja diljem Slavonije pa tako i u Valpovo gdje je podložničko stanovništvo iznosilo žalbe u srpnju i kolovozu 1743. godine.“ Iz toga razdoblja poznati su Trenkovi panduri „u kojima je sudjelovalo i do dvije tisuće ljudi. Trenkovi panduri su samim svojim postojanjem i djelovanjem na mnogobrojne načine uzrokovali negativne posljedice. U prvom redu su financirani od strane slavonskog podložničkog stanovništva. Kao drugo, a što je već spomenuto pripadnici pandura koji su prisilno regrutirani među razbojnicima, ali i podložnicima što je za posljedicu imalo nedostatak muške radne snage za uglavnom poljoprivredno orijentirano stanovništvo. U dovoljnoj mjeri govori i pretpostavka da se između 80% i 90% europskog stanovništva samo bavilo i živjelo od ratarstva ili stočarstva tijekom ranoga novoga vijeka, a što je vidljivo i iz provođenih popisa od strane Dvorske komore na prostoru Slavonije kao i vlastelinstva Valpovo…
Uzimajući u obzir strogost koja se provodila među unovačenima se javljalo i nezadovoljstvo pri čemu su se nakon nekog vremena u većini slučajeva vraćali u svoj rodni kraj. Oni su zapravo dezertirali. Iz toga ih je razloga uprava diljem promatranog područja tražila nakon čega bi ih i kažnjavala pa su oni radije postajali pripadnici razbojničkih skupina, to jest hajduci pri čemu su znali voditi i svoje obitelji.“ (M. Sučić, Između motike i mača… Podravina, 2016.)