|
Imam viziju Valpova za dvadeset godina 
Prije nekoliko mjeseci poput eksplozije bombe odjeknula je u Valpovštini vijest da je donesena prvostupanjska presuda kojom se simbol Valpova, srednjevjekovni dvorac Normann Prandau vraća svojim vlasnicima, odnosno nasljednicima njegova posljednjeg stanovnika. Dakako, Grad je iskoristio svoje zakonsko pravo i na presudu se žalio, postupak nije dovršen i moguć je i drugačiji ishod. Ovakva je presuda, iako ne konačna, ipak izazvala bujicu komentara i razmišljanja, no, poslije svega ostaje zaključak. Dvorac nitko ne može odvući iz Valpova, on će tu ostati, a mnogi su nezadovoljni ritmom njegove obnove i vječnim traženjem prave namjene jednostavno zaključili – tako je i pravo – neka se sada brine o njemu i uređuje ga…
Proteklog vikenda, iznenada mi se pružila prigoda porazgovarati s Georgom Baronom von Pereira Arnstein unukom grofova Normann, vlasnika valpovačkog dvorca koji su bili prisiljeni napustiti Valpovo i svoj posjed.
Točno u minutu dogovorenog sastanka svoj je zeleni Jaguar parkirao i upoznali smo se na parkiralištu. Elegantan, mlad čovjek, plavokos, glatko izbrijan, specifičnih crta lica i crnokosa, graciozna sitna žena - potencijalni su vlasnici valpovačkog dvorca i još neutvrđenih površina šuma i druge imovine…Upoznaje nas Danica Vuković Dijanović, prevoditeljica, jer ja ne govorim njemački, a grofovi nasljednici hrvatski.
Njegova majka grofica Marija Normann izravna nasljednica imanja, udala se za Fridricha Pereira-Arnstein, a Georg je njihov sin. U Valpovo je došao prvi puta u pratnji svoje supruge Marije.
Da, ja pripadam ovamo…
Kad smo se smjestili, obraćam pozornost na odijevanje. On, u svjetlo smeđim samtenim hlačama, s bojom hlača usklađenom kariranom sakou, plavoj košulji i crvenom kravatom. Ona u jednostavnim tamnim hlačama, smeđoj vesti s velikim uzorkom, bijela bluza, oko vrata vezana marama. Jednostavno, sportski, elegantno.
Bujica pitanja. Objašnjavam prevoditeljici da o osobama s kojima trebam razgovarati ne znam ništa i da me zanima sve. Nema, problema kaže barun i spremno počinje priču.
"Još u djetinjstvu, u dvorcu u Rothenthurnu u Austriji baka Julijana je na sve svoje potomke prenijela i usadila ljubav prema Valpovu i ovome kraju. Mnoge su prostorije bile urešene fotografijama i umjetničkim slikama, namještajem koji je asocirao na Valpovo. Nakon očeve smrti tri njegove sestre, moje tete koje su ga nadživjele, Marija Tereza von Đaki, Marija grofica Koronini i Ana Marija von Berks još su nam dugo pričale o Valpovu i njegovim ljepotama, a budući da su održavale kontakte s lokalnim svećenicima, znali smo što se ovdje događa. Kada sam 1990. godine prvi puta došao u Valpovo s ocem, imao sam osjećaj da sam ovdje već bio i mislio sam – da to je to. To je grad u kome se osjećam kao kod kuće. To je grad iz priča koje sam slušao u djetinjstvu. Moj prvi susret bio je s ljudima u koji su radili u Gradskoj upravi, sjećam se gospođe Mande Pepić koja mi je pružila prve informacije koje sam tražio. Kasnije smo otišli i kod gospođe Burian koja nam je također pružila mnogo informacija i pričala o vremenima kad su moji djed i baka još bili ovdje. Posjetili smo i muzej i u njemu sam vidio mnoštvo stvari koje su ličile na naš namještaj kod kuće, a na slikama u jednom albumu sam prepoznavao svoju mamu kako skija na padini kanala koji je opasivao dvorac. Bio sam ganut. Tada sam se još više zainteresirao za povijest svoje obitelji i mnogo sam ispitivao svoje tete o nekadašnjem životu ovdje. Postajalo mi je jasno zašto moja baka nikada nije svojevoljno napustila Hrvatsku i zašto je govorila da joj sve mogu oduzeti, ali ne i osjećaj da pripada ovamo i da joj je ovdje zavičaj.
Želim živjeti ovdje
U meni je to pobudilo osjećaje da i ja pripadam ovamo i budem li ostvario pravo na ovaj dvorac i drugu imovinu sasvim je izvjesno da imovinu neću prodavati već ću realizirati projekt koji postoji, a vezan je za razvoj ovoga lijepog grada. Ako bih iz bilo kojeg razloga i morao prodati imanje, prodao bih ga samo onome koji bi imao bolje mogućnosti razvijati posjed i ovaj grad. Želja mi je da cijeli posjed koji će eventualno naslijediti stavim u funkciju razvoja ovog grada i njegovih stanovnika. O tome sanjam i imam jasan plan, a želio bih ga ostvariti kako bih odao počast svojim precima koji su voljeli i mnogo doprinosili razvoju ovog grada i Hrvatske. Znano mi je da većina nasljednika koji ostvare pravo na nasljedstvo brzo to prodaju i na taj se način rješavaju novostečene imovine. Ja to ne želim. Nisam takav čovjek koji će svoje korijene prodati i unovčiti. Izgubio bih svoj identitet, ne želim dobiti ovaj dvorac i živjeti u njemu kako su živjeli prije sto godina. Vremena su se promijenila. Želim nastaviti tradiciju obitelji Norman i sav posjed ću prvenstveno staviti u funkciju razvoja ovoga grada i prosperiteta njegovog stanovništva. Tek na trenutke pomislim kako je nekada život bio lijep u ovakvim dvorcima u kojem si bio okružen pozornošću pedesetak podanika, ali – naravno, vremena su se promijenila i nove su zakonitosti aktualne. Naravno, potpuno sam svjestan da još nisam vlasnik dvorca i druge imovine, jer je postupak tek u početnoj etapi i neizvjestan je njegov završetak i što se tiče vremena i konačnog ishoda. No, kad već pričamo o tome jasno moramo razdvojiti dvorac i njegovu budućnost i razvoj od preostalog posjeda kojeg treba u skladu s najboljom europskom praksom staviti u funkciju. Pri tome mi je prvenstveni cilj da ostvarim stvarnu imovinu, šume i zemljište, a ne novac, jer novac nema svoju povijest poput posjeda. Dakle, stalo mi je do posjeda mojih predaka. Ovo je kraj koji je orijentiran na poljoprivredu, i sada je u stanovitoj mjeri zaostao. Cilj mi je da te temeljne predispozicije iskoristim za ubrzani razvoj i pridonesem razvoju ovoga kraja koji je nekada hranio cijelu monarhiju. Naravno, svjestan sam da za to treba nekoliko godina u kojima bismo zajednički poradili na razvoju cijele regije koja bi trebala imati značajnu funkciju u Europskoj zajednici.
Nasljedstvo - temelj novog projekta
Tim sam se razmišljanjima počeo baviti prije desetak godina i svjestan izazova, partnera za takav zahtjevan projekt sam pronašao u svom uspješnom školskom prijatelju. Nisam studirao poljoprivredu niti imam iskustva u poljoprivredi, ja sam poduzetnik, ekonomist. Nisam od onih koji bi iz dvorca u Rothenthurnu diktirao što sve želim dobiti u Valpovu, već sam osmislio način kako da to, što ću eventualno dobiti, stavim u funkciju daljeg razvoja Valpova i ove regije. Sjetio sam se svog školskog prijatelja koji je od svih nas postao najuspješniji u poslu kojeg obavlja. Svoj je prvi kruh počeo zarađivati kao poljoprivredni mehanizator, a sada je postao jedan od najvećih poduzetnika u toj domeni i jedan od najvećih zastupnika tvrtke IVECO. U međuvremenu je počeo i gradnju dva objekta za preradu biomase. S njim u timu, uvjeren sam, postigli bismo očekivane rezultate. Ja sam za ovaj kraj vezan emotivno, a on ima punu stručnost u poslovima. I prije deset godina znao sam da sam ne mogu mnogo, a tada i sada sam u uvjerenju da dvorac i posjed moraju biti u funkciji razvoja cijele regije. O tome smo izvijestili odgovorne ljude u gradu i oni dobro znaju što mi želimo učiniti s eventualno vraćenom imovinom. Uvjeren sam da bi moji preci bili ponosni na to. U svemu imam podršku svoje supruge i sasvim je izvjesno da bi Valpovo dobilo dvoje novih poduzetnih stanovnika, jer, iako je moja supruga ovdje prvi puta, jako joj se sviđa.
Ja sam jako emocionalno vezan za ovaj kraj. Sjećam se kako sam uvijek dolazio u Valpovo preko Đakova, a jednom sam promijenio smjer i dolazio preko Našica. Kada sam se spustio s brda u dolinu put Koške, odjednom sam spazio putokaz za Normance. Strašne su me emocije ponijele. Prezime mojih poredaka je toponim u nekoj pokrajini. I ja pripadam ovdje. Ovdje je moja domovina. Nazvao sam tada svoju suprugu i to joj rekao". Pričajući ovo i barunu i njegovoj supruzi potekle su suze.
Recimo ne "amerikanizaciji" društva
"Ne pripadamo onom krugu ljudi koji su sebični misleći samo na vlastitu sreću i zadovoljstvo. Želimo to dijeliti i omogućiti budućim generacijama prosperitet i napredovanje. U posljednjih gotovo dvadeset godina kako dolazim u Valpovo vidim da se grad razvija, iako ne odobravam u potpunosti ono što je učinjeno. Svatko ima svoj ukus, a ne bih želio da me uspoređuju s Weissenbergerom. Ja bih sačuvao staru jezgru, jer je ona najzanimljiviji dio svakog grada. Kada dođete u neki grad, naravno da posjećujete onaj stari dio grada koji je povijesno svjedočanstvo. Ja sve starine doživljavam kao izazov za restauraciju, obnovu, za razliku od nekih koji su za drugačija rješenja. Kad bih bilo što mogao promijeniti bilo bi to da vratim stari izgled grada i da ga restauriram u njegovom najljepšem izvornom izdanju.
No, to je nemoguće, zato učinimo ono što je moguće. Spreman sam se povezati s ljudima koji gledaju unaprijed, koji stvaraju neku viziju i spreman sam svoje planove umrežiti u sustav koji će donijeti napredak ovom gradu i ovoj regiji. Bit ću ponosan i na malen djelić sudioništva u tom odgovornom poslu. Dvorac je simbol našeg grada, kada bismo ga u cijelosti renovirali i kada bismo ga stavili u javnu funkciju bio bi to velik doprinos razvoju. Želja nam je stvoriti takvo okruženje u kome bi i mladi ljudi željeli ostajati u Valpovu. Trebamo zaustaviti "amerikanizaciju" društva u kome se gube izvorne, stvarne vrijednosti i kriteriji, a dominira robovanje novcu. Za razliku od stava gdje dominira uvjerenje da su ključne materijalne vrednote, zalažem se za neke druge vrijednosti. Bio sam danas na misi i zadivilo me što još ima mladih ljudi koji s radošću oblače narodnu nošnju. Dakle, još uvijek gaje pozitivne osjećaje prema tradiciji i duhovnom bogatstvu. Taj duh treba sačuvati i na njemu graditi budućnost. Čvrsto sam uvjeren da je uvjerenje o dominantnom značaju materijalnih dobara i novca umjetno stvoreno kao negativna posljedica potrošačkog društva. Iz vlastitog iskustva znam da novac i sreća nemaju ništa zajedničkoga. Živimo u društvu gdje novac trebamo, ali on nije nužno dovoljan za zadovoljstvo i sreću. Sreća je imati nekoga s kim se ta sreća i zadovoljstvo mogu dijeliti jer se tada udvostručuju. Ova kriza koju svi proživljavamo nas ne bi trebala omesti u takom pristupu, jer svaka kriza pruža i novu šansu", zaključio je Georg Baron von Pereira-Arnstein.
Razgovarao: Vladimir Vazdar
Prijevod: Danica Vuković-Dijanović
|