|
ČUDO
I
LET U DUBINU
Ivan je mladić crne kose, preplanule puti, plavo zelenih očiju, koje isijavaju poseban sjaj kad mu skoči adrenalin. Jer u ovih dosadašnjih dvadeset pet godina, ovaj nemiran duh skakao je iz avanture u avanturu. Onakve avanture, u kojima adrenalin doseže maksimalne vrijednosti, a iskušao je svašta – od kaskadiranja u par akcijskih filmova, u motokrosu, u surfingu, u raftingu, i u mnogim drugim situacijama u kojima do izražaja dolazi odlično pripremljena fizička kondicija, nabildano tijelo, a duh pripremljen za iznenadne i brze situacije.
Ali ima jedna stvar, jedna životna želja koju još nije iskušao, a toliko ju priželjkuje. Želja, za koju nije potrebita dobra fizička pripremljenost, već hrabrost, odlučnost i psihička spremnost. To je bungee jumping. Iako je Ivan proputovao nekoliko europskih zemalja, još nije imao prigodu iskušati ovakvu vrstu avanture.
I sada, kad je čuo da u njegov grad Valpovo, na Advent, dolazi cirkus s raznim atrakcijama, ponadao se da će konačno biti ostvarena njegova želja. Nije samo to, sklonost avanturi, nego i znatiželja do kuda seže njegova psihička izdržljivost. Jer, i sam je priznao, nije baš svejedno skočiti s nekoliko stotina metara visine, u ponor, s užetom svezanim za noge, i čekati onaj spasonosni trzaj i pokret tijela natrag u vis.
A jedan tako veliki cirkus, koji ima ne samo predstave nego i raznorazne brzinske zabave, od “željeznica smrti”, kako već zovu jurenje u vagonima u visinu, te padanje s visine i opet uzdizanje, do raznih drugih kombinacija “letenja u zraku”, ma mora imati i bungee jumping u svojoj ponudi za posjetitelje.
S čežnjom je tog jutra svojim omiljenim motorom dojurio do „mjesta zločina“.
- Dobar dan – pozdravio je čovjeka u plavom radnom odijelu koji je u rukama držao razne skice, očito praveći plan razmještaja silne željezne mase koju treba rasporediti na ovakvom prostoru.
- Izvolite, odgovori mu čovjek u naočalama?!
– Mogu li dobiti informaciju, nastavi Ivan, da li u svom programu imate ponudu bungee jumpinga??
Da, odgovori mu inženjer, upravo sad nosim skice i planiram gdje smjestiti jednu tako masivnu konstrukciju.
– Znate, nastavio je inženjer, nije lako odlučiti gdje postaviti tu silnu željeznu masu, daleko od posjetitelja, jer ovakav toranj mora biti dovoljne visine za nesmetano skakanje, i ograđen, da u slučaju, ne daj Bože nesreće, ne bi i slučajni prolaznici nastradali. Najbolji prostor je u blizini dvorca. Vi slobodno pratite Vaš gradski radio program, ali i plakate po gradu, gdje će biti naznačeno kada i u koje vrijeme će biti organizirano skakanje.
- Puno vam hvala, odgovori Ivan, i veselo odskakuće prema svom motoru, sretan što će mu se konačno ostvariti njegov dugogodišnji san.
Nakon nekoliko dana, došlo je i to vrijeme. Iako je, pročitavši na raznim oglasima po gradu, saznao satnice svih programa, sati su mu prolazili kao vječnost, ne mogavši već dočekati taj trenutak.
Toga dana, bilo je puno ljudi nazočno u gradu. Za svakoga se moglo pronaći što bi ga moglo razonoditi, uljepšati dane vikenda. Mame i tate vodile su djecu u cirkus, drugi su opet igrali flipere i stolni nogomet, treći opet – ma nemoguće je nabrajati čega sve tu nije bilo.
Ono najvažnije za Ivana, onaj visoki, glomazni, na brzinu “sklepani” željezni toranj, stajao je smješten na vanjskom rubu dvorca, malo podalje od posljednjih šatora za strijelce zračnim puškama u lovu na umjetne igračke i plastične ruže za svoje “dragane”.
Na brzinu je došao do prijemnog stola, uplatio “učešće”, potpisao izjavu (koja oslobađa organizatore svake krivice u slučaju nesreće), i popevši se gore, na sam vrh tornja, konačno dočekao, toliko priželjkivani ispit zrelosti.
I dok su mu tehničari, oblačili i namještali posebnu odjeću za skok, učvršćivali i provjeravali svaku kvačicu na elastičnom užetu, Ivan je već bio u mislima.
Kako ću skočiti, razmišljao je on, da li kao što skačem u vodu, ili da napravim lastin let, ili kao ronioci samo se prevalim na leđa.
– Koliko traje let s ove visine, upita Ivan mladića koji mu je završavao posljednju provjeru je li sve na svom mjestu?
– Ma, svega nekoliko sekundi, ali Vama će to trajati čitavu vječnost, sa smiješkom mu odgovori mladić, neopterećen njegovim pitanjem, jer on je već tisućama takvih pitanja davao odgovore, tako da mu je ovo bilo jedno od očekivanih.
Ivan je ostao i dalje zadubljen u svoje misli, i iako se bližio trenutak skoka, misli su frcale brzinom svjetlosti. – Kakav ću biti, razmišljao je i dalje Ivan, smiren, ili ću vrištati od uzbuđenja!! Pa neću se valjda onesvijestiti, valjda nije toliko strašno gledati s tolike visine, sitnu točku na zemlji, kako joj se velikom brzinom približavaš, a ona je sve veća i veća. Misli su mu prekinute tapšanjem po ramenima: - Evo, sve je spremno – javio se mladić pored njega, elastično je uže pričvršćeno na nogama. Sretno!
Skočio je. Ipak s prsima prema dolje, raširenih ruku. I pogleda prema dolje. I vrištao je. Jer to je neopisiv doživljaj. Adrenalin je dosegao svoje vrhunce. Ovo se ne može opisati. Vrištao je od sreće koliko god je mogao. I stvarno je istina – dok je letio zrakom prema dolje, činilo mu se kao da traje čitavu vječnost. Iako su mu ljudi, gledajući sa vrha tornja dok je skakao, izgledali kao smiješne figurice, polako su počeli dobivati svoj “normalniji izgled”, kako se sve više približavao tlu. Jer mogao je sve vidjeti u tim djelićima sekundi, a volio je uvijek gledati u ono s čime se suočava.
I dok je razmišljajući, i očekujući kada će doći onaj spasonosni trzaj užeta i pokret njegovog tijela natrag u visine, u tim djelićima sekunde ugledao je nekakvu sitnu priliku kako trči, baš, ravno dolje ispod njega. – Ovo stvarno traje čitavu vječnost, onaj mladić bio je u pravu – utvrdio je u svojim mislima Ivan. Pa hoću li se već vinuti natrag u visine. Ma nije li inženjer pogriješio pri procjeni visine tornja, dužini užeta. I dok se polako panika počela seliti u njegove misli, ako se u tim djelićima sekunde i brzini odvijanja događaja može uopće i reći da je stigao razmišljati, Ivan je sve više tonuo u dubinu. Iako ga je hladno strujanje zraka pri letu njegovog tijela u početku hladilo, sada je mogao osjetiti mnogobrojne kapljice znoja na njegovom tijelu, a o iglicama i trncima svakog milimetra njegove kože da niti ne spominje. Tlo mu se činilo sve bliže i bliže, a ona sitna prilike koju je dolje vidio da trči izvan ograde, dobila je svoje konture. Bila je to djevojčica.
Ivan se već pomirio sa sudbinom. Osjetio je da se nešto čudno događa, da predugo leti, a spasonosnog trzaja užeta nema. Pa ako već mora poginuti, neće valjda još i na tu djevojčicu pasti. Ispružio je ruke prema dolje, očekujući ono najgore, kao da čeka hoće li ga netko uhvatiti za ruke i odnijeti dalje...
II
ŠARENI LEPTIRIĆ
Maja, žena tridesetih godina, svijetle smeđe kose, tamne puti, smeđih očiju, obučena u svojoj već klasičnoj odjeći koju je nosila na posao, pospano je žmirkala za svojim radnim stolom i čekala da istekne tih posljednjih pola sata današnjeg radnog dana. Petak je, i jedva čeka da počne vikend, i da se odmori od ove cijelo tjedne poslovne gužve, da ode u vrtić Mazu po svoju Eleonoru, djevojčicu koja je upravo navršavala pet godina, i da osmisli kako provesti ovaj proljetni vikend.
Zna da nije jednostavno to napraviti, jer njen suprug, Marko, bio je na službenom putu, točnije, na petodnevnom seminaru u Švicarskoj, i na njoj je ostalo da se brine ovaj vikend za svoju malu Eleonoricu. Zna Maja da je Eleonora živahno djetešce, da se veseli svakom izlasku izvan kuće, bilo to u trgovinu, šetnjicu, na kolače ili bilo gdje. Posebice sada na Advent kad nema čega nema. Čak joj je i zamjerala što je tako previše živahna, ta stalno mora trčati za njom i paziti da negdje ne nastrada. Jer današnja mladež, kako ona juri tim motorima, ili autima, ili na koturaljkama, pa još bi samo trebalo da mi na nju nalete. Ma ja sam sama kriva, nastavila je razmišljati mama, zašto joj dopuštam da tako skače i radi što hoće, još i kad Marko dođe kući i uhvati ju maziti i igrati se s njom, pogotovo kad ga tako nema par dana, nije ni čudo da je razmažena i da radi što hoće. A da o baki i djedu ne govorim – zadubila se u misli Maja.
I dok je tako razmišljala, iznenada ju trgne glas spikera s radija koji je govorio o programu proslave Adventa i božićnih blagdana. I nakon što je odslušala kompletan program, sinulo joj je u glavi, što napraviti za ovaj vikend.
Lijepo će u subotu odvesti svoju Eleonoricu na mali ringišpil, i na kolačiće, i na šećer na štapiću, jer mala je to obožavala. A ona sama, Maja, što bi ona mogla za sebe učiniti. Znala je da ne može puno sebi udovoljiti, jer s djetetom u takvoj masi ljudi, kada se mora brinuti o njoj da ne otrči negdje, i ne izgubi se, ne vjeruje da će moći vidjeti sve što želi. – Eh, da je tu Marko, bilo bi lakše, pomislila je nakratko. Ali mora se raditi, odmah je sama sebe ukorila za takve misli, - pa i ja nekad odem na seminare i obuke pa se Marko brine za malu.
Sutradan, nakon što su lijepo ručale, Maja i Eleonora zaputile su se zabavni prostor, na takav krasan zimski dan, ipak i sa suncem, raspjevanih ptičica, koje su letjele po parku.
I bile su na kolačima, i kupila je kćerkici šećer na štapiću, a onda su popile i limunadu, te nastavile šetati uokolo gledajući monogobrojnu masu ljudi kako se zabavlja i znatiželjno, kao i njih dvije, upijaju svaki događaj.
I tako, šetajući uokolo, Maja je uočila na samom rubu zabavišta, malo podalje od ovih monogobrojnih šatora, veliku željeznu masu, i ljude kako se penju na sam vrh. Vidjela je da je taj toranj, uokolo ograđen za zaštitnom žičanom ogradom, i da se tamo nešto događa. Uočila je plakat na ogradi, s namjerom ga pročitati. I dok je kretala prema oglasu, Eleonora je skakutala okolo nje, i vidjevši malog psića, pokušavala ga privući i milovati.
- Eleonora, ne, pusti tog psa, viknula je Maja. Tko zna čiji je, da nije lutalica, još bi te mogao i ugristi – više iz opreza, nego iz stvarne opasnosti, upozorila je mama svoju kćerkicu. I dok se kći igrala s psom, Maja je pročitavši saznala da se sa tog tornja može skakati bungee jumping. Iako je to par puta gledala na TV-u, nije očekivala da će to ovdje moći i uživo vidjeti.
I dok je tako razmišljala, osjeti da joj je netko iza leđa stavio ruke na oči, te iskrivljenim glasom upita: - Pogodi tko sam?
Okrenula se i ugledala Lidiju, svoju školsku prijateljicu, koju nije već mjesecima vidjela. – Oh, iznenađeno će Maja, pa otkud ti ovdje?! – sa čuđenjem ju upita.
- Pa evo, malo sam došla posjetiti svoje roditelje, znaš da sam se udala u drugi grad, i s vremena na vrijeme posjetimo moje roditelje, odgovorila je Lidija.
I dok su njih dvije tako razgovarale, podsjećajući se svojih školskih dana, uz istovremeno ispitivanje i traženje odgovora kako je kojoj u braku, mala se Eleonora nastavila igrati sa slatkim psićem. Nju nije zanimalo čavrljanje njih dvije, draže joj je bilo dragati ovog slatkog psića. Jedino ju je ljutilo što se stalno otimao i bježao od nje, pa je stalno morala trčati za njim. I dok je tako metar po metar trčala za njim, stizala ga, i opet ponovno trčala, nije niti primjetila da se provukla kroz rupu u zaštitnoj ogradi, koju su vjerojatno otvorila djeca. Trčala je za psom, ali više ga nije mogla stići, i ne vidjevši da je u tom trčanju već dospjela na otvoreni prostor. Ali ono što je uočila, brzo je zaboravila na slatkog psića. Pa kako su samo prekrasni boje koje laser „baca“ po travnjaku, ima ih svuda uokolo. Ima i bijelih, i plavih, eno i smeđih. Pokušavala ih je uhvatiti, a oni su joj stalno izmicali iz ruku. Pokušavala je polako sklopiti obje ruke i nježno ih uhvatiti, no uspijevala nije. Brzim pokretima, ulijevo ili udesno, dolje ili gore stalno su joj uzmicale.
Ali Eleonora se nije predavala. Stalno je trčala za njima, i dok ih je tako, pogleda uprtog u vis da ih može dohvatiti, nije niti primjetila, da se u svom trčanju previše približila tornju. – Evo jedne plave boje, sad je moja! – veselo je zavrištala Eleonora, te ispružila obje ruke uvis pokušavajući ga uhvatiti.....
III
ALKOHOL
Tomislav je bio čovjek koga su svi u gradu poznavali po potrebi za dobrom čašicom. Iako je davnih dana slovio u gradu kao najbolji građevinac, njegov dobar glas s vremenom se sve više počeo topiti.
A ta dobra vremena kao da su jučer bila. Bio je uspješan, dobrih novčanih primanja, imao je ženu kakvu se poželjeti može, punu ljubavi i pažnje prema njemu. Ali ni on nije bio “škrt”. Volio je svoju ženu najviše na svijetu, uživao s njom na zajedničkim putovanjima, izlascima na večeru, šetnjama po gradu, i više od svega volio je provoditi vrijeme sa svojim petogodišnjim sinčićem Domagojem.
I kako naše pučanstvo kaže, sve što je lijepo, ne traje dugo. Toga kobnog poslijepodneva, to nikada neće moći zaboraviti, taj šok, nevjerica, kada su mu na vratima kuće zazvonili policajci: - Jeste li vi gospodin Tomislav Matić?
- Da, ja sam! Što se dogodilo?! – upitao je sve brže se razbuđujući, a tijelo mu je počelo drhtati. Sjetio se da je žena otišla s malim Domagojem u šetnju.
- Dogodila se nesreća, počeo je objašnjavati jedan od policajaca. Jedan automobil naletio je na vašu suprugu i dijete, oni su odveženi u bolnicu u kritičnom stanju. Možete poći s nama.
Tomislav ni sam ne zna kako se na brzinu obukao, kada je tamo stigao, zna samo da je po dolasku u bolnicu vidio tužna lica kirurga i medicinskih sestara, kada su mu priopćavali najstrašniju vijest u životu. Nije mogao vjerovati da je odjednom sam na svijetu, bez svoje voljene obitelji, koju je tek počeo stvarati. Njegov život od toga trenutka postao je očajan.
Od tada, Tomislav je bio druga osoba. Nitko ga više nije mogao prepoznati. Odao se alkoholu. Svoju tugu utapao je u piću, bez obzira bio on na poslu, kod kuće ili negdje dalje. I te zle navike nije se mogao riješiti. Ona je živjela u njemu, hranila se s njim. Više nije bio niti uspješan građevinac, postao je grub, osoran, neuspješan. Kolege na poslu počele su ga izbjegavati, a prijatelji u privatnom životu bježali su od njega. Pa tko je mogao trpjeti čovjeka koji je stalno pijan.
Znao je on da je loše to što radi, ali to je bilo jače od njega. Pokušao je prestati piti, išao je i na tečajeve odvikavanja od alkohola, međutim, čim bi počela stizati sjećanja na prošlost, čašica je već bila u rukama. I u ovo vrijeme blagdanskih ugođaja, Tomislav je bio već dobrano pripit. Kolege na poslu više nisu izdržali trpjeti njegovu priliku, a direktor mu je zaprijetio otkazom posla.
Iznerviran takvom situacijom, Tomislav je još više potezao za čašicom. Sjetivši se da je u gradu fešta, to je za njega bila prigoda još nekoga naći za druženje uz čašicu. Oteturao je do auta, sjeo u njega i sjurio se niz cestu prema starom sajmištu, napola svjestan, zamagljenog pogleda i krivudajući po cesti. I dok je tako jurio, prolazeći pored dvorca praveći krug da stigne do parkirališnih mjesta, odjednom je preda nj iskočio mali klempavi pas, isti onaj koji je bježao od djevojčice – i ravno pod točkove. A Tomislav, da ga izbjegne, više inercijom nego svjesnim stanjem, zakrenuo je volanom i napravio još goru stvar. Sletio je s ceste, izgubio je kontrolu nad vozilom i počeo se strmoglavo spuštati tim travnatim ugaženim dijelom. U sekundi kao da se otrijeznio, jer u takvom iznenadnom izlijetanju s ceste, pred njegovim očima ukazala se slika malene djevojčice s ispruženim rukama uvis. Sledio se, a u misli mu je uletio njegov mali Domagoj i njegova žena, koji su poginuli od jednog takvog auto-ubojice.
Pa neću valjda sad i ja zgaziti djevojčicu i donijeti drugomu bolne dane kao što sam i ja proživljavao i doveo se u ovakvom stanje u kakvom sam sve ove mjesece – u sekundi je pomislio Tomislav. I vidjevši da ne može izbjeći najgore, zažmirio je i prepustio se sudbini, nadajući se da sve to sanja.
Eleonora je, pruživši tako ruke uvis da uhvati šarene boje, osjetila da se podiže od tla i leti u vis. Ta malena djevojčica nije niti bila svjesna da ju je Ivan, u tako nevjerojatnom događaju, kada je već pomislio da je gotovo, da pada na djevojčicu i oboje pogibaju, uhvatio za ruke jer je u istom trenutku osjetio onaj spasonosni trzaj užeta i poletio gore u visine, zajedno s Eleonorom.
Zaustavivši se napokon autom, Tomislav je otvorio oči, gledajući okolo sebe gotovo otriježnjen od nastalog šoka, ali još uvijek dobrano ošamućen, te izašao iz auta. Gledao je pod auto, na vjetrobransko staklo, uokolo auta, ali nigdje nije mogao pronaći djevojčicu. Ne, ovo je nemoguće, počeo je glasno govoriti pričajući sam sa sobom, sada sam prevršio svaku mjeru. Ovo piće stvarno mi je oduzelo pamet. Sada sam još počeo i halucinirati da sam vidio djevojčicu i pogazio ju.
S obzirom da ju nije pronašao, zaključio je da halucinira.
- Više neću piti. Definitivno više neću piti. Ne želim više propadati. Alkohol je za mene prošlost. Odlučivši to, sjeo je na tlo i počeo plakati. Uhvatio se s obje ruke za glavu, sagnuvši ju dolje, i stao nevezanim riječima i dalje mrmljati – neću više piti.
A da je samo uputio pogled prema gore, vidio bi čovjeka koji visi na užetu i u rukama drži malenu djevojčicu.
Autor: Berislav Vrkljan
Valpovo
|
