PROLJEĆE NIJE ODGOĐENO: Homofis i notbuk 1.dan (a nije borilačka vještina i nema veze s homofobijom)
Korisnička ocjena: 5 / 5
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 22 Ožujak 2020 18:34
- Napisao/la Sunce na Prozorčiću
- Hitovi: 2068
Donosimo najnoviji uradak na temu PROLJEĆE NIJE ODGOĐENO. Autorica je poželjela ostati anonimna i smislila intrigantni pseudonim, Sunce na Prozorčiću. Podaci su poznati rredakciji
Otvaram oči… Mrak.
Osluškujem… Tišina.
Nešto tu ne štima! Ipak, čujem vlastito srce kako kuca.
Posegnem rukom za mobitelom da vidim koliko je to sati, ne mogu ga napipati.
Posegnem drugom rukom u pravcu MM-a (Mog Muža)… Nema ga! Malo dalje… Nema ništa! Sigurno je već otišao na posao.
A-U-P sigurno sam zaspala (upali se lampica)!!!
Panično se zarolam po krevetu, skočim i podignem roletu a izvana me zabljesne sunce. Prvo pravo proljetno. To znači da je već puno sati i da gotovo sigurno kasnim na posao.
I dalje čujem samo otkucaje srca ali sad je to već lagani stampedo.
Klasični sat, da na njega bacim škic, naravno, nemamo! Što će nam, pored svih ovih prepametnih uređaja koje imamo. Bude nas oni, doduše, svako jutro na vrijeme ali mi ih svejedno uspješno ignoriramo.
Moram se sjetiti kupiti pravu budilicu, jednom!
Onu starinsku, metalnu, što glasno zvrči i ne možeš je zaustaviti ni odgoditi zvonjavu dok je ne opališ rukom. A onda, i kad utihne, ruka te toliko zaboli da si već sigurno budan. Ima li uopće još negdje takvih budilica za kupiti?
Letim do kupaonice kao prva proljetna lastavica a Kućni Ljubimac pokušava me presresti i poljubiti vlažnom njuškicom. Samo sad još i tebe trebam! Hmm, da… Da me MM poljubio na odlasku možda bih se probudila na vrijeme. Ili možda ipak jest a ja sam zatim samo isključila alarm, bacila mob negdje pod krevet i nastavila snivati slatke snove.
Nema veze – moram se kasnije sjetiti da mu to prigovorim!
Bosim nogama strateški izbjegavam dlakavi rep Ljubimčev, da ga slučajno ne pretvorim cijelog u palačinku. Mislim da Junior ne bi razgovarao samnom dok ne izađe iz puberteta. Ionako proste proširene rečenice sve manje upotrebljavamo otkako su mu glasnice počele mijenjati tonalitet. Samo proste – ponekad.
Da je nahranio svog Ljubimca ovaj mi se sad ne bi pleo među noge. Gdje je uopće Junior!? Sigurno se jutros uvalio MM-u da ga odveze u školu. Glavno da su mene zaboravili!
I Junior će kasnije dobiti porciju, ne može to tako!
Ulijećem u kupaonicu i zalupim vrata Ljubimcu pred nosom. Ha! Pa valjda nešto osnovno mogu obaviti bez da me itko promatra. Ionako me Veliki Brat svakodnevno zatrpava neželjenim oglasima čim uključim mobitel ili računalo. Ja pomislim kako me baš nešto malo boli glava, a odmah iskoči barem desetak različitih reklama za tablete, kapsule, kapi, praške, sirupe i svašta još. Pomislim kako bih mogla nešto pojesti a ono – hambi ovaj, picerija ona, recepti, restoran, dostava aaaaa… Nekad se govorilo: Pazi što želiš moglo bi ti se ostvariti! Ali ovo danas više nije normalno. Sve se bojim i pomisliti nešto!
Pogled na opsadno stanje u kupaonici brzinom svjetlosti vraća me u okrutnu stvarnost. Litra tekućeg sapuna, litra losiona za ruke, mali raspršivač s alkoholom za nedajbože na ormariću, dezinficijens u litrenoj pumpici za sve površine, vlažne maramice sa i bez alkohola, vlažne maramice za brisanje poda, krpe za brisanje poda na suho (obavezno dvaput iskuhane), XXL pakiranje toalet papira (i to ne samo jedno)… Katastrofa! Eto i ja sam se prisilno učoporila. Odolijevala sam koliko god se moglo ali ovo sad se mora. Ja se inače opirem svemu što „se mora“. Ali ovo sad se zbilja MORA! Velikim, najvećim slovima - rogušila se ja koliko god.
I dok prvo, u vreloj vodi, polagano perem ruke baš onako i onoliko dugo kako su preporučili na TV-u (obavezno i prije i poslije – svega) postepeno se smiruje stampedo u grudima i počinjem se prisjećati jučerašnjeg dana na poslu. Ne, danas sigurno nikamo ne kasnim.
Šef je jučer ujutro došao ranije nego obično. Vjerojatno još pod utjecajem press konferencija nekih naših državnika, okupio je radni narod naše firme, objavio da je sveopća bjelosvjetska situacija kompleksna, da smo svi u ratu s Coronom, da se naoružamo notbukovima i da od sutra startamo iz homofisa za dobrobit i očuvanje ljudske vrste. Moram priznati da ga nisam baš previše pozorno slušala! Bilo je predramatično.
Corona mi nekako zvuči kao ime glavnog negativca iz meksičkih sapunjara. Ranije sam s prezirom prebacivala TV kanal na bilo koji drugi ili zbog sapunica ili zbog vijesti. Živciralo me i jedno i drugo. Kad ono, gle čuda! Sad tražim vijesti ne bih li doznala što se događa s Coronom i sapunam sve u šesnaest sve što se nasapunati da.
Umjesto serija sad ionako svi gledamo vijesti u nastavcima i sa strepnjom čekamo svaku sljedeću epizodu. Scenario nam se nimalo ne sviđa, jedva čekamo da sve završi a reprizu nikako ne želimo gledati.
Homofis mi je opet zazvučalo kao da ćemo eto sad odmah izaći van prosvjedovati ili započeti rat sa svima koji u ovoj kompleksnoj situaciji pišaju protiv vjetra. Ili pljuju, kišu, kašlju, svejedno. Onda sam shvatila da je netko nešto krivo naglasio, i da ćemo samo naše poslovanje preseliti svatko u svoj pokućni ured. Ili nered, kako je tko već uspio pospremati dok se ovih dana povremeno i privremeno samoizolirao.
Notbuk!? Hmm… Volim ponekad pročitati Sparksa ali da će moći puno pomoći protiv Corone, ne znam baš. Ipak je Corona premazan svim mogućim proteinima (ili tako nekako). Fatalna ljubav tu ne pomaže! Može samo odmoći u trenutnoj situaciji. Dakle, nije to.
Bilježnice!? A imam ih barem petšest raznih po uredskom stolu. Bilježim sve i svašta. Ako WiFi crkne ili se sruši server, dobro dođu za davanje informacija iz prve ruke (ili prvog notbuka) klijentima. Hrpe post-it papirića da i ne spominjem! Na njima su svi važniiji brojevi mobitela. Zalijepljeni su svuda po stolu, dokumentima, zaslonu. Tako su mi uvijek dostupni. Naravno da svi ti kontakti nisu pospremani u mom mobitelu! Ako sve te zabilješke ponesem kući, MM će samo prstom pokazati obližnji kontejner za papir. Nije to ni o reciklaži!
Na kraju mi je sinulo da su nam baš nedavno nabavili nova prijenosna računala. Ili po naški - laptope. No, pa notbuke. Bilo povoljno, pa da nam se nađe. Spremili smo ih u ormar neraspakirane. Da se ne oštete. Nismo ih još ni isprobali a sad se trebamo njima naoružati i u borbu. Pa, hajd da i to probamo! Valjda je to taj novi način ratovanja. Rat ne volim, ma ni kao riječ! Dosta smo ratovali – ovo je 21. stoljeće. Moš mislit! Nadam se da će funkcionirati. A ako i ne bude, zar je u ovom trenutku to toliko važno? Ako će pomoći u očuvanju zdravog razuma i nezdrave rutine, već je puno pomoglo!
I eto mene jutros u kupaonici, peruckam ruke i sve ostalo. Ne žurim na posao, posao danas dolazi k meni. Čeka me već na kuhinjskom stolu koji će glumiti radni stol.
La la la la la , I will Surviveeee… Pjevala je nekidan Gloria Gaynor sapunajući se, pa tako i ja. Rekli su na TV-u da ne odustajemo od dnevne rutine. Kad se lijepo namontiram, dezinficirat ću notbuk i homofis, skuhati si kavicu i krenuti u nove radne pobjede.
Kućni Ljubimac grebe po vratima. Kad ti ne kucaju dijete ili bolja plovica da požuriš, eto ti njega! Ionako sam gotova. Ljubimac ulijeće, skače u umivaonik pa iz njega, pa svuda po kupaonici mokrim šapama. Jadan! Danima nas u čudu promatra kako čim stignemo kući prvo peremo ruke, poigramo se s njim, pa opet peremo ruke… Sigurno se samo pokušava uklopiti u novu obiteljsku rutinu. I on bi oprao šapice. Nema mi druge nego ponoviti sve. Peri! Šape, pod, umivaonik, ponovno ruke. Već su mi se otisci prstiju izlizali od silnog ribanja!
Ajmo sad homofis srediti. Uzimam raspršivač s alkoholom i rolu troslojnog i krećem u napad. (Naravno, poslije ovog opet slijedi pranje ruku.) Našpricam nemilosrdno i stol i notbuk, ostavim malo da 70% odradi svoje s Coronom pa da pokupim njegove mikroskopske ostatke troslojnim. Jesam ga! Uključim notbuk – ništa. Isključi – uključi – ništa. Ištekaj – uštekaj – ništa. Mrak! Kao jutros. Ovaj put mrak na zaslonu notbuka. E moj Corona, uništila sam te alkoholom ali notbuk je platio! Nadam se da će proraditi kad se otrijezni do kraja. Pardon - osuši.
Dosta mi je za danas i homofisa i notbuka i ratovanja! Obećajem da neću prigovarati ni MM-u ni Junioru a ni Kućnom Ljubimcu. I da, obećajem da neću kupovati nepotrebne gluposti. Kome još treba starinska budilica! A i gdje da je kupim!? Sve ću obećati samo molim Svevišnju Svemirsku Silu da se već jednom probudim. Ovoga puta zapravo, još jednom danas, sve ispočetka. Neka bude kao prije Corone i neka kasnim na posao. Ne mora sve biti idealno. Neka samo bude običan proljetni dan, savršen sam po sebi.
Čvrsto zatvaram oči. Molim buđenje! Sad… Odmah… Opet ništa!
A dobro, homofis je zatvoren dok se notbuk ne oporavi a TV uključiti neću. Ne još. Idem si skuhati kavicu, pomaziti Ljubimca i slušati u tišini kako mi kuca srce. Odabrat ću svjesno samo pozitivne stvari.
I ja sam djelić te Svemirske Sile i nadam se da barem malo i ja tu nešto mijenjam svojim izborom. Otvorit ću prozor i pustiti unutra sunce i miris ljubičica. Malo po malo živjet ću ovaj prvi proljetni dan. Uskoro će se vratiti kući i ostatak obitelji pa će biti još više pozitive u našem malom izoliranom svijetu.
Želim vam da isto bude i u vašem! Ipak, ne zaboravite oprati ruke. I zbog sebe a još više zbog drugih dragih ljudi.
Sunce na Prozorčiću
(Sad tu ispod bi išao Windows logo, za koji nemam copyright, upotpunjen malim sunašcem i obavezno nekim proljetnim cvjetićem)
Svaka sličnost sa stvarnim osobama, situacijama i događajima je namjerna a možda ćete u pojedinim likovima prepoznati i više osoba.
Želite li i Vi sudjelovati u kreativnoj rubrici PROLJEĆE NIJE ODGOĐENO,? Popunite prijavnicu i na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. pošaljite svoju fotografiju, tekst ili video uradak. S cijelim se projektom upoznaj OVDJE.
