Glazbena baština Valpovačkog vlastelinstva na prijelazu u 19. stoljeće

Korisnička ocjena: 5 / 5

Detalji: Objavljeno: Nedjelja, 03 Studeni 2024 09:37; Napisao/la Ljerka Perči/Foto: Darko Jančikić; Hitovi: 1095

VALPOVO Na nedavno održanom Međunarodnom interdisciplinarnom znanstveno-umjetničkom simpoziju posvećenom Jozsefu Angsteru, među sudionicima bila je i gospođa Ljerka Perči, angažirana istraživačica povijesti vlastelinstva Valpovo.

Tom je prigodom nadahnuto govorila o glazbenoj baštini Valpovačkog vlastelinstva na prijelazu u 19. stoljeće, a budući da je na skupu iznijela obilje zanimljivih podataka o toj temi, uslišila je našu molbu da izlaganje pretoči u pisani oblik koji donosimo u cijelosti. Raduje nas otkriće nove 51 kutije s dokumentima, što jamči nove spoznaje o životu na Valpovačkom vlastelinstvu tog vremena, a do tada uživajte o crticama o glazbenoj baštini Valpovačkog vlastelinstva na prijelazu u 19. stoljeće.

Glazbena baština Valpovačkog vlastelinstva na prijelazu u 19. stoljeće

Rezultati istraživanja HR-DAOS 476.

U istraživanju arhivskog fonda HR-DAOS 476 proteklih dvadesetak godina objavljeno je petnaestak radova koji su unijeli više svjetla u razvoj ovog znamenitog vlastelinstva.

Ljerka Perči

Do početka 18. stoljeća uprava je bila u nadležnosti Dvorske komore. Školovani pravnik, novčarski stručnjak u službi Savjetnika Dvorske komore u dobi od 46 godina Petar Anton Hilleprand barun Prandau preuzima vlastelinstvo na početku 1722. godine.

Osobno dolazi na primopredaju u travnju u Valpovo 1722. godine. Prvi provizor Steperano Szarka primio je pravne knjige i pisane dokumente prema kojima je trebao postupati. Vlasnik je postao poduzetnik na vrhu uprave koji je nadgledao posjetima u proljeće i jesen. Provjerama dvotjednih izvještaja mogao je utjecati na radove na dvorcu, gradnji pivovare, krčenju šuma i ostalim radnjama. Ulaganja su bila uravnotežena, nisu prelazila ostvarene prihode iz djelatnosti na vlastelinstvu. Rabota je bila određena na 12 dana u godini svakom muškarcu starijem od 15 godina. Svi dodatni radovi su bili bez zatezanja uredno isplaćivani. Geometar Sebastijan Frendhofer uz pomoć tumača obilazio je vlastelinstvo, određivao granice posjeda, vodio brigu o radovima izgradnje Župne crkve u Valpovu i provodio naloge vlastelina.

U jesen 1756. godine, vlasnik u dobi od 80 godina vodi svog sina jedinca, nasljednika vlastelinstva Josipa, dječaka od 7 godina u obilazak posjeda. Pri ispraćaju na svečanoj misi prije povratka u Beč sudjeluje i dječački zbor valpovačke djece i biva posebno nagrađen, trošak je u putnom izvještaju.

Od najranije dobi Josip je imao kućne učitelje za jezike. U ranoj dobi naučio je govoriti ispravno, pisati na hrvatskom jeziku. Iskazivao je glazbeni dar, odlično je svirao violinu. Stanovao je vrlo blizu dvora i još bliže dvorskom starom kazalištu. Bio je pretplačen na koncerte i kazališne predstave. Završio je studij prava i zaposlio se u Donjoaustrijskoj vladi. Poslije očeve smrti 1767. godine, majka udovica upravlja vlastelinstvom i skrbnica je sinu nasljedniku.

Poznato je da je Josip s društvom obilazio Valpovo, boravio u dvorcu i plaćao nastale troškove, kako kućanstva tako i obrtnicima za obavljene usluge (proširivali hlače). Niz krivih odluka, prekomjerno zaduživanje, pronevjere bjanko mjenica, dovele su u pitanje opstanak vlastelinstva Valpovo. Sredinom 1789. godine zatvara se bečka kuća i seli arhiv u Donji Miholjac i Josip preuzima osobnu upravu zaduženim vlastelinstvom. Nastanjuje se u dvorcu i nadgleda sve djelatnosti, kontrolira postojeće ugovore i izrađuje nove.

U rujnu 1791. godine ženi se u dobi od 42 godine, po treći puta, Marijom groficom Pejačević /djevojkom/.

Godinu dana kasnije u Osijeku kod njenih roditelja u retfalačkom dvorcu rađa se sin prvijenac Karlo, a krštenje obavlja valpovački župnik. U tom braku-rođeno je osmero djece - do 1813. godine.

Od četiri sina preživjeli su samo Karlo i Gustav, a četiri su kćeri odrasle i poudavale se.

Razlika u dobi između Karla i najmlađe sestre Adelaide bila je 21 godina.

Za razumijevanje dometa glazbenog života Valpova od 1750. do 1880. godine od iznimne su važnosti tri generacije članova obitelji Hilleprand von Prandau. Djed Petar graditelj uspješnog vlastelinstva i utemeljitelj uravnoteženog poslovanja u kojem svaka izvršena radnja ima svoju cijenu i svačiji rad treba biti plaćen. Sin Josip, poklonik i izvođač glazbe, graditelj kazališta na majuru, podupirač glazbenog obrazovanja sinova i kćeri spreman je plaćati gradnju novih modela muzičkih instrumenata. Unuci Karlo i Gustav, jedan eksperimentator novih instrumenata s tipkama i mjehovima, pisac raznih muzičkih djela, drugi, Gustav, od treće godine sudionik valpovačkih kazališnih produkcija i temeljitog glazbenog obrazovanja koji je cijelog života podupirao kazališne ansamble i glazbena društva u Monarhiji.

Kako se iz zapisa putnih troškova na povratku u Beč u jesen 1756. g. saznalo za postojanje dječačkog zbora u dvorskoj kapelici, tako se iz obračuna putnih troškova vlastelinskih službenika saznaje kamo su putovali te koliko je trajala doprema klavira ili orgulja.

U poglavlju o umjetničkoj glazbi na izložbi Slavonija, Baranja, Srijem 2009. godi ne, kataloški broj 1302 dokumentira također dopremu fortepiana iliti klavira od Budima, lađom do Osijeka, dalje lađom do Narda.

U devet stavki Lovro Jurjević niže troškove u iznosu 287 forint 36 krajcara. Među tim izdacima je i 15 forinti za prijevoz lađom izvjesnog orguljaša. Iz drugih računa jasno je da je to bio Mathija Schillinger koji se zadržao u Valpovu nekoliko dana u travnju 1810. godine.

Prije isplate račun su provjerile tri osobe, ispravnost svake stavke morala je biti potvrđena. Zato je taj račun, a i stotine drugih od Josipovog dolaska u Valpovo, godinama na isti način provjeravan i dokaz o bogatoj glazbenoj baštini Valpova.

Otac Josip se propituje kamo poslati Karla na dalje školovanje jer je završio gimnaziju u Osijeku. Šalje ga na put u pratnji u Beč. Zbog nekih poznanstava odlučuje se za boravak u Pešti. Po izbijanju neke zaraze Karlo se vraća u Valpovo i povremeno odlazi na studij prava. Ima i korepetitora koji mu pomaže u studiranju i diplomira 1. prosinca 1812. godine.

Marie /1795. g/ je primala poduku od guvernanti, boravila u konviktu u Bratislavi i potom od 1807. g. do sredine 1810.g. boravi u Beču. Prima poduku iz stranih jezika, plesa, sviranja gitare, od 1809. godine, kupuje brojne knjižice s kazališnim tekstovima. U Valpovu Marie na povratku, zatiče novo kazališno zdanje na Majuru.

U stvaranju glazbene baštine Valpova uz članove obitelji imao je utjecaja i bečki agent Carl Walde. On je uz godišnju plaću od 300 forinti od 1792. godine nabavljao robu, predmete, instrumente, notnu građu kako su mu naručivali iz Valpova.

U pismima je prenosio u glazbene vijesti obilazeći brojne izdavače ili novosti kojih nije bilo u novinama. Njegovi izvještaji o troškovima i priloženi računi za svaku stavku su riznica glazbenih podataka, nesumnjiva potvrda poznavanja glazbenih prilika u Beču.

U godini dana očev imendan, majčin imendan, rođendani roditelja, posjeti crkvenih velikodostojnika Valpovu i Karlov imendan su bili termini za održavanje koncerata. Pisao je skladbe, a dodatni izvođači instrumentalisti i pjevači dolazili su iz Pečuha, Retfale i Osijeka. Poznat je primjer sklopljenog ugovora s osam svirača iz Retfale za sviranje u razdoblju od Tri kralja do početka korizme do Pepelnice u 1813. godini.

Svirači su imali stan i hranu, određeno vrijeme sviranja, a na kraju pravo primiti naknadu, ako se drže propisanog ugovora.

Kroz ljeto 1816. u vrtu pred dvorcem krenuli su složeni radovi izgradnje pozornice na kojoj će tijekom pet dana izvoditi predstave u čast proslave 25. obljetnice Josipa i Marije, njihovog srebrnog pira.

Marie je bila zadužena za kazališni dio, a Karlo glazbeni. Voditelj dvora Martin Turković je bio zadužen za bilježenje radnih dana, upošljavanju valpovačkih obrtnika, dobavu čavala, letava, dasaka, užadi, boje, tkanina, ljepila. Sačuvali su se snopovi računa koje je Turković odlagao među troškove 1816. godine.

Nesumnjivo, bio je to važan događaj za obitelj, ali i valpovačku zajednicu. Desetine su obitelji na različite načine sudjelovali u praćenju i promatranju petodnevnih svečanosti. Među njima u toj množini gostiju, djece treba zamisliti i devetogodišnjeg Gustava koji je imao ulogu, šivali su mu kostim, i znatiželju da zaviri u svaki ugao postavljene scenografije. Sačuvani računi bi trebali biti dodatno analizirani jer dopuštaju temeljitiji uvid u scenografska rješenja.

U povijesti Valpova od 1750. do 1880. godine glazba ima izvanrednu važnost u životu kako članova vlastelinske obitelji tako i ostalih stanovnika mjesta. Arhivski fond HR-DAOS 476 bez pretjerivanja je nepresušan izvor dokaza za ovu tvrdnju. Istraživanja proteklih godina bilježe doprinose tri generacije vlasnika vlastelinstva. Čitanje tisuća računa u godišnjim izvještajima vlastelinskih računovođa, posebno od 1807.g do 1820.g uvodi nas u mjesta muziciranja kako u zatvorene tako i otvorene prostore. Svaki račun pojedinačno imao je višestruku provjeru vlastelinskog računarskog ureda. Povremeno otac Josip je davao odobrenja za Karlove narudžbe novih tipova instrumenata. Karlo, u neprestanom traganju za novim zvukovima surađivao je s graditeljima u Bratislavi, Budimu, Ofenu, Beču i Pečuhu.

Kako svaki račun ima jedan, a ponekad i dva datuma, uopće nema sumnje kada su nastali novi modeli instrumenata. Josip je nastavio svirati u Valpovu, naručuje note iz Beča, a neko vrijeme počinje svirati fagot koji dopremaju, uz još jedan forte piano iz Beča 1798. godine.

Zaslužan je za nabavu orgulja za kapelicu to je objavio prof. Šaban. Walterov klavir doprema se 1804. godine. Pridružuje se grupnom sviranju s pečuškim koralistima 1811. godine, kupuje se basetni rog, a 1813. godine kupuje za sebe engleski forte piano od profesora Kleina iz Bratislave.

Karlo je započeo niz naručivanja kod profesora Kleina s orkestrionom 1808. godine. U jesen 1816. godine Franz Focht potpisao se kao graditelj orgulja iz Pečuha, isporučuje forte piano za 600 forinti, a početkom 1817. doprema se harmonica za 1700 forinti, također od prof. Kleina. Istovremeno, od siječnja do lipnja popilo se 57 boca ruma s Jamaijke za 684 forinte. Iz Bratislave, krajem svibnja stiže klavir za 2000 forinti, koji je izgradio prof. Klein.

Karlo je iznajmio stan u Pečuhu gdje se vrše pregradnje, Franz Focht mjesecima ugađa instrumente, a gradi i novu pedalu. Karlo boravi u Beču početkom 1821. godine i naručuje Phys: Harmonicu kod A. Häkela.

Walde piše o tome instrumentu u kolovozu 1821. i otpremi s prijevoznikom Užarevićem. U razdoblju veljače do kolovoza 1822. godine popijeno je šampanjca za 680 forinti. Iz C. Waldeova obračuna vidi se da su dva puta plaćali Häkelu zaostali dio cijene instrumenata. Ukupno približno 930 forinti.

Majka oko 1810.počinje svirati tamburu, kupuju se žice, pa druge za gitare, klavire, violine i viole. Od 1816. godine prima poduku iz pjevanja i gitare, godišnje raste broj lekcija, 1828. godine bilo ih je 175. Za nju su transkribirali arije Tankreda i Talijanke u Alžiru, dvije opere praizvedene u Veneciji 1813. godine.

Razlika u godinama između starijeg Karla i brata Gustava je 14 godina i 8 mjeseci. Zna se da je u prvoj godini kazališnih predstava 1810. godine s tri godine sudjelovao u igrama, šivali su mu kostime. Glazbenu poduku primao je, kao i sestre, od M. Schönhofa. U Pečuhu su uvezivali njegove gramatike, rječnike i ostale udžbenike. Zna se da je u pratnji Martina Turkovića večer prije ulaska u Theresianemn bio na kazališnoj predstavi u Beču.

Gustav Prandau

Iz pisama bečkog agenta Carla Waldea saznalo se da ga posjećuje, izvodi u grad i daje mu mjesečni džeparac od 20 forinti. Vrlo je moguće da je Gustav kasnije iz Bratislave prešao u Zagreb, nastanio se kod gospođe Kuščević na prijelazu 1825./6 godina. Iz više računa knjižara Suppana vidi se da je kupovao kazališne knjižice u nastavcima i bečke novine.

Očito se vrlo brzo uključio u društveni život Zagreba jer postaje prvi predsjednik Musikverainea sa svega 20 godina. To je bilo 1827. godine. Tog proljeća održan je prvi javni koncert, a krajem lipnja Gustav se ženi u Vukovaru.

Godine 1831. popisuje se cijeli vlastelinski posjed i dijeli među braćom. Gustav s obitelji živi povremeno u Valpovu, ali i u Osijeku. Računi oba kućanstva bilježe kazališne predstave kako u Valpovu tako i u Osijeku.

Maximilijan Heilinger 1834. ugađa orgulje, 1835. godine forte piano i aelodicon za 37 forinti 30 krajcara.

Istovremeno Gustav je uključen u društvena događanja u gradu Osijeku i Slavoniji. Među spisima sačuvalo se poduže pismo Grada Osijeka iz prosinca 1847. godine. U njemu se izriče zahvala za rješavanje problema. Navode se oni s braćom Mađarima. Daleko više hvale njegovo ustrajno zalaganje za uvođenje hrvatskog jezika, što Osječani posebno naglašavaju, jer im je to važno.

O vlastelinstvu vodi brigu, unapređuje ga, a iz popisa mehaničke opreme saznaje se koliko je strojeva bilo u uporabi od 1868. do 1869. godine.

U ovom izlaganju o glazbenom životu Valpova treba se osvrnuti na Kuhačev životopis Karla Prandaua.

Nakon boravka u Valpovu i popisivanja sačuvanih radova Karla Prandaua, on u Vijencu u više nastavaka piše o kompozitoru Karlu 1876. godine, te objavljuje poseban rad o Valpovu i njegovim gospodarima. U tom drugom radu on bilježi da je barun Josip izgradio u dvoru „malo al lijepo kazalište“. U prvom životopisu navodi ispravnu godinu rođenja za Karla kao 1792., a u Ilirskim glazbenicima uz izmjene navodi i krivo, da je Karlo rođen 1793. godine.

Što se tiče datacija pokusa s novim instrumentom „orkestrionom“ koji je Kuhač vidio na tavanu, a Miholjcu 1849. stavlja on nastavak u 1826. godinu, mada se zna prema računima da je orkestrion bio u Valpovu 1808. godine, i prije Karlovog odlaska na studij prava u Budim. Kuhač krivo navodi da je Karlo diplomirao 1812. u Bratislavi i tamo ostao do 1814. godine.

Ispravci ovih krivih navoda o studiju i boravku u Bratislavi objavljeni su 2008. godine, mada se neki autori i dalje drže Kuhačevih navoda i citiraju ih.

U opisu Karlovog života od ženidbe 1823. godine, pa do smrti supruge 1838. godine, Kuhač opisuje brojne epizoda s njihovih putovanja po raznim gradovima, ali ne navodi izvore za te priče. Poznato je da je udovac Karlo napustio Miholjac i preminuo u Beču u travnju 1865. godine.

Profesor Šaban je prenio zapis iz dijela Spomenice MusikVerein u Beču u kojem se bilježi da je Gustav ukupno donirao 4.000 forinti za osnivanje društva. Svakako za temu o orguljama u Valpovu važno je da je Gustav, uz Antuna Brucknera bio imenovan članom grupe za kolaudaciju novih koncertnih orguljaza novoizgrađenu dvoranu MusikVereina godine 1872. On je osobno, u bečkim krugovima bio poznat kao izvrstan orguljaš amater.

Iz svega do sada poznatog o životu Gustava baruna Prandaua, razumljivo je da je 1875. godine za sebe naručio nove kvalitetne orgulje koje su smještene u dvorsku kapelicu 1876. godine.

Za kraj nekoliko rečenica o misnom slavlju u dvorskoj kapelici i sporu 1905. godine između valpovačkog župnika i grofa Normanna. Župnik Jozić tražio je da grof plati trogodišnji dug za pomoćnog kapelana. Grof Normann zaposlio je 1902. godine privatnog vjeroučitelja pa je isti služio mise za obitelj i te 1905. godine.

Tražila se pomoć od vikara Pečuške biskupije. On je na četiri stranice iznio kronologiju slučaja. Godine 1830. Gustav barun Prandau samovoljno je nastavio plaćati osječkim kapucinima držanje mise nedjeljom i blagdanom što se usmeno uvažavalo, mada se moglo i svakog trenutka i opozvati.

Godine 1851. župnik je zaposlio dodatnog kapelana uz godišnju obvezu plaćanja 160 forinti i tim postupkom stalo se na kraj barunovoj samovolji.

Zaključak ovog usmenog izlaganja o skrivenom glazbenom života Valpova je rezultat istraživanja vlastelinskih računa i brojnih pisama bečkog agenta Carla Waldea, koji su pohranjeni u arhivskom fondu HR-DAOS 476. Budući da je u rujnu 2024. utvrđeno da postoji još 51 kutija izvan sumarnog inventara iz 1977. godine, treba očekivati nakon pregleda i istraživanja nove priloge o glazbenom životu Valpova toga vremena.