SILVIJA KIFER: 45 uloga za 45 godina glumačke karijere

Korisnička ocjena: 3 / 5

Detalji

Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Siječanj 2018 12:44

Napisao/la Vladimir Vazdar

Hitovi: 2440

BELIŠĆE Posljednji dan u prošloj kalendarskoj godini, bio je i posljednji radni dan Silviji Kifer, donedavnoj ravnateljici Centra za kluturu Sigmund Romberg u Belišću koju Belišćani, ali i mnogi poklonici dramskog amaterizma u Slavoniji i Baranji pamte kao istaknutu glumicu Amaterskog kazališta u Belišću.

Koliko će joj ta činjenica promijeniti način života, nije nam znala odgovoriti.

-Još nisam shvatila što se dogodilo. Još uvijek, gotovo svaki dan dolazim u zgradu Centra kako bih pomogla svojoj nasljednici. Naravno, to će potrajati još koji mjesec, ali, da – u mirovini sam, kaže Silvija Kifer, dok razgovaramo u njenom donedavnom uredu, na katu Centra za kulturu Sigmund Romberg, koji to ime nosi od 2015. godine, nakon temeljitog preuređenja.

Silvija Kifer jedna je od posljednjih pripadnica generacije koja je nosila repertoar „zlatne ere“ dramskog amaterizma u Belišću, sedamdeset ih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, ali i kasnije, jer za njom je 45 godina uspješne, scenske karijere. 

-Odrasla sam u obitelji koja je“ živjela kazalište“. Moj je otac, Dragutin Merc - Nunoš, kako su ga zvali,  bio osnivač Radničkog kulturno umjetničkog društva “Lazo Radivojević - Putnik” davne 1949. godine, koje je 1957. godine preraslo u Amatersko kazalište, a on postao prvi predsjednik. Iako sam imala tek devet godina kada je umro, prisjećam se tog najranijeg djetinjstva. Vječito je, sve slobodno vrijeme provodio na probama, nastupima i gostovanjima. Znao me povesti sa sobom pa se sjećam kako sam se vrzmala po pozornici dok su bile probe i s velikom pozornošću upijala atmosferu. Ostale su i neke fotografije iz toga doba, na kojima se među članovima dramskog ansambla vidim i ja kao djevojčica, prisjeća se. 

-Veliki obiteljski prijatelj Dragutin Gibičar, pobrinuo se za ostalo. Bio je tatin prijatelj i suradnik, i redovito je posjećivao našu obitelj u vrijeme oko Nove godine. Sjećam se da su tih dana, ako je bilo snijega, u saonicama, po Belišću vozili Djeda Mraza, i obavezno su stali kod naše kuće i meni donijeli dar. U to sam vrijeme recitirala, plesala, bila članica literarne sekcije i jednom me Karči pozvao da dođem u kazalište i prvi put sam, kao djevojčica nastupila na jednoj akademiji plešući kazačok. Bilo je to u jesen 1971. godine, kad sam imala 13. godina, a nastupila sam u pratnji Zabavnog orkestra Amaterskog kazališta. Bio je to početak jedne uzbudljive karijere, koja mi je donijela mnogo lijepih trenutaka i zadovoljstva, prisjeća se Silvija.

-Već sljedeće godine, dobila sam i prvu, naravno, sporednu ulogu u drami „U vrtlogu“.

Bilo je to u vrijeme Marice Cvenić - Maričice, Ivana Huderera – Gugike , Katice Kovačić i Stjepana Komaromija. Bila je to sjajna prigoda da učim i upijam. Izmjenjivali su se nastupi  u zabavnim programima, akademijama i u dramskom djelima. Amaterizam je bio u punom zamahu, a u sklopu Amaterskog kazališta djelovao Zabavni orkestar, dramski ansambl i brojni solisti pa su bili česti nastupi. Okušala sam se i kao autorica tekstova zabavnih melodija. Još u gimnaziji, napisala sam tekstove za melodije koje je uglazbio Josip Vukelić –Dodo.

Tih srednjoškolskih dana maštala sam o odlasku na Akademiju, upoznala budućeg supruga, Željka, koji je s nama nastupao u nekim dramskim komadima, ali i kao dio tehničke ekipe. Naravno, kako to biva, jedno su želje, drugo je stvarnost. Bili smo obitelj skromnih prihoda i mama nije mogla ni zamisliti da bih mogla nastaviti studirati u Zagrebu. Iako su mi obećavali i stipendiju, okolnosti su bile takve da sam ostala u Belišću i zaposlila se nakon Srednje ekonomske škole u komercijali tadašnjeg SOUR-a Kombinata Belišće.

-Dramski je ansambl Amaterskog kazališta u Belišću imao zapaženo mjesto u brojnoj obitelji dramskih amatera u Slavoniji. U to je vrijeme, na prijelazu iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, u Slavoniji je bilo dvadesetak ansambala koji su svake godine imali po jednu – dvije premijere i izmjenjivali gostovanja. Središnji je događaj sezone bila Smotra na kojoj su nastupali najbolji ansambli. Gotovo uvijek, amateri Belišća su imali zapaženo mjesto na tim Smotrama, ili Festivalima. Došlo je vrijeme kada sam stasala kao glumica i nosila repertoar, a svima nam je bilo veliko priznanje, kada bismo na toj središnjoj Smotri ili Festivalu dobili kakvo priznaje. 

Sjećam se, 1979. godine smo imali na repertoaru Đuku Begovića, predstavu u koju smo utkali i Tamburaški sastav. Mi smo bili domaćini regionalne Smotre za Slavoniju i plasirali se na Republički festival koji se održavao na Murteru. Bilo je to sjajno iskustvo, kao i naredne godine, kad smo nastupali s komedijom Marije Jurić Zagorke „Jalnuševčani“. U toj je predstavi nastupao zabavni sastav kojeg je vodio Tonika Bučanac.  Godine 1980.  sam imala prvu glavnu ulogu u drami Bura, Srđana Tucića.

Zaista se može reći da su to bile zlatne godine dramskog amaterizma i kulturnih aktivnosti u cijelosti. Početkom 1982. godine osnovana je Služba za kulturne djelatnosti pri tadašnjem SOUR-u, a na čelu joj je bio Dragutin Gibičar. Služba je objedinjavala djelatnost Muzeja, Kazališta, Kina i Knjižnice, a počela se obnavljati i zgrada Amaterskog kazališta.

-To je u današnjim okolnostima nezamislivo koliko se ulagalo u kulturne djelatnosti, nastavlja Silvija. Kada smo odlazili na gostovanja ili na festivale, vozio nas je autobus poduzeća. Bili smo beskrajno ponosni kada bismo dolazili u udaljene krajeve tadašnje države, autobusom našeg Kombinata. Zaposlenici Kombinata, koji su bili aktivni u Kazalištu, za put su dobivali dnevnice, na put smo nosili lanč pakete koje su nam pripremali u Radničkom restoranu, a nerijetko smo dobivali i dodatne dnevnice koje bismo dali onima koji nisu bili zaposleni, kao putni trošak i džeparac. To je samo jedan aspekt amaterskog djelovanja. Nedavno je jedan moj kolega, kad smo se prisjećali tih vremena rekao, kako je, baviti se amaterizmom u to vrijeme bila čast, a danas, kako se kaže „volonterizmom“, sramota.

Bez problema smo dobili slobodne dane ako bismo trebali imati intenzivnije probe pred značajne nastupe, a također nije bilo problema za kupovinu opreme ili instrumenata za glazbene sastave, opremanje scene ili nabavku garderobe, prisjeća se, ne bez sjete, Silvija.

U tim okolnostima možemo tražiti dio uzroka današnjeg stanja u amaterizmu općenito. Danas su daleko složeniji odnosi u gospodarstvu, manje je mladih, općenito, a o poticajima za bavljenje amaterskim kulturnim aktivnostima, da i ne govorimo.

Kraj osamdesetih godina prošloga stoljeća označile su brojne nagrade. Kontinuiran rad, iskustvo i predanost rezultirali su priznanjima i nagradama na Republičkim smotrama i Festivalima, i nije pretjerano tvrditi da je u to vrijeme bila među najzapaženijim glumicama amaterske dramske scene. Brojni su primjeri potvrde njezinog talenta i svestranosti dokazanih u brojnim ulogama i organizaciji rada u Kazalištu. 

U spektru nagrada i priznanja koje je dobila za svoj rad, svakako su najdraže nagrade za najbolje ženske uloge - Ike, u predstavi Hidrocentrala u Suhom dolu, Ive Brešana 1988.godine na 24. Smotri amaterskih kazališta u Belom Manstiru, pa sljedeće godine u Đurđenovcu, kada je predstava Heroj u smokingu u režiji Zvonimira Hajnca proglašena najboljom, a Silvija dobila nagradu za najbolju žensku ulogu. Niz je nastavljan i 1991.godine u predstavi Vjenčanica. Stručna komisija u Đurđenovcu tada je zabilježila "…izuzetno snažna glumačka kreacija Silvije Kifer, jednostavnost u igri - kao znak dobrog ukusa, prirodnost, osjećaj scene, pročišćene geste, velike mogućnosti transformacije, vladanje likom/ulogom - osigurava joj visok domet glumačke kreacije. Vladati tekstom, scenom, sobom nije jednostavno - ali je za dobru glumu nužno". 

U red posebno dragih svakako se može svrstati i nagrada za najbolju ulogu na 2. Festivalu amaterskih kazališta 2009. godine, kada je glumila u predstavi Žensko pitanje Fadila Hadžića. Predstavu je i scenografski osmislila i režirala, a publika i Stručni žiri bili su puni hvale:".. izvedba Amaterskog kazališta iz Belišća bilo je pravo iznenađenje ovogodišnjeg FAK-a, kazali su.

Njezin rad pratila je i krovna organizacija kulturnog amaterizma - Hrvatski sabor kulture Republike Hrvatske koji joj je dodijelio 1997.godine  Srebrnu diplomu, a 2001.godine, prilikom obilježavanja 30. obljetnice njenog amaterskog djelovanja, uručeno joj je i najveće priznanje Hrvatskog sabora kulture - Zlatna diploma za uspješan rad na unapređivanju kulturno-umjetničkog amaterizma i hrvatske kulture.

Budući da je od 1986. godine zaposlena u Službi za kulturne djelatnosti kao daktilografkinja, administratorica i animatorica kulturnih djelatnosti amaterizam i profesionalna aktivnost isprepleteni su i doslovce su joj dani bili vezani za drugi dom - za Kazalište. Nije to ostalo nezabilježeno i neprimijećeno. Svjesni njenog izuzetnog uspjeha kao glumice, redateljice i scenografa te velikog entuzijazma za amatere i amatersko stvaralaštvo, 2002.godine, grad Belišće dodjeljuje joj Plaketu Grb grada Belišća za izuzetna ostvarenja i doprinos kulturnom životu Grada.

Među najdražim priznanjima sredine u kojoj je djelovala, zacijelo posebnim sjajem sija i ono koje je dobila prigodom obilježavanja 100. obljetnice glazbenog i dramskog stvaralaštva u Belišću. Tom prigodom dodijeljeno je 15 priznanja zaslužnima za razvoj glazbenog i dramskog stvaralaštva u Belišću u proteklih 100 godina, a među njima je bila i Silvija Kifer.

-Naravno, bilo je i poteškoća, ali nikad razočarenja da bih preispitivala odluku da ostanem na sceni, kaže Silvija.

-Teži dio karijere je bilo poslijeratno razdoblje. Rat je ostavio bolne tragove, nastupile su i društvene promjene. Amaterizam je ostao u tragovima, bili smo suočeni s brojnim poteškoćama, s nerazumijevanjem tadašnjih političara i čelnika u tvrtkama. Postala sam zaposlenica Gradske uprave, zgrada kazališta zapuštena, prepuštena nemaru neodgovornih pojedinaca. No, i tada sam pronašla snage, volje i htijenja da nastavimo tamo gdje smo stali. I to je prepoznato, pa sam primjerice 1993.. godine dobila prekrasno priznanje u obliku mišljenja stručne komisije koja je tada obnovljenu predstavu Vjenčanicu popratila superlativima. Predstavu je režirao Ivica Koprivnjak, a ja tumačila glavnu ulogu što je doslovce fasciniralo Stručnu komisiju koja je našu predstavu odabrala među osam od 35 prijavljenih.

Situacija je bivala sve težom, kasnije sam dala ostavku na mjesto tajnice Amaterskog kazališta, funkciju koju sam obnašala desetljećima. Vodila sam zabavne priredbe, ali glumila više nisam…

Svaka od 45 uloga u kojima je glumila tijekom 45 godina bavljenjem dramskim amaterizmom priča je za sebe. Uspomene naviru, a nakon predstava u kojima je uz glavnu ulogu istovremeno režirala, pripremala scenografiju, istovremeno vodila plesnu sekciju, vodila akademije i zabavne programe i manifestacije te se brinula za  rukovođenje kazalištem, pred kraj, dolazi, do tada nedoživljeno iskustvo.

U bremenitoj situaciji za dramski ansambl i tamburaški orkestar u rasulu, gradonačelnik Belišća 2013. godine, postao je Dinko Burić. Sjećam se, jednog je dana  „skovao“ plan u koji, moram priznati, tada nisam vjerovala.

-Obnovit ćemo zgradu, urediti je primjereno potrebama, obnoviti aktivnosti, ti ćeš biti ravnateljica, planirao je…Trebalo je tek godinu dana da se sve obistini, poput nevjerojatnog sna.

-Nakon bogate karijere u kojima sam igrala u svakakvim okolnostima, dolazi dotad nedoživljeno iskustvo glume u poluprofesionalnim okolnostima. Pripremali smo, naime otvaranje zgrade kazališta nakon rekonstrukcije 2015. godine, kada sam u suradnji s Umjetničkom akademijom u Osijeku radila na predstavi Kalmana Mesarića „I u našem gradu“. Redatelj je bio Robert Raponja, poznati pedagog i redatelj, a nositelji drugih uloga studenti Umjetničke akademije iz Osijeka. Stvorena je savršena atmosfera, prvi puta, nakon dugo vremena, nisam morala razmišljati o režiji, sceni, svjetlu. Ni o čemu drugome, osim o svojoj ulozi. To je bilo predivno iskustvo, i predstava je imala prekrasan uspjeh, dostojan prigode za koju je pripremana – otvorenje zgrade Centra za kulturu Sigmund Romberg, čiji sam ravnatelj postala 2014. godine, nakon rekonstrukcije, tijekom koje su stvoreni izvrsni uvjeti za nastavak misije organizacije i promicanje svih oblika kulturno – umjetničkog stvaralaštva. 

-Svi su se moji snovi ostvarili i sada, bez brige mogu u mirovinu i uživati u svemu što sam u suradnji s divnim ljudima, koji su me okruživali sve ovo vrijeme, učinila, zaključila je Silvija Kifer.