Velebitska avantura sa sretnim završetkom

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

BELIŠĆE Grupa planinara HPD Belišće odvažila se na izazovan uspon na Velebit. Donosimo dnevnički zapis Nade Donković s putovanja.

-Zadnjeg dana u lipnju u 22 sata nas trinaest krenulo je na put prema Velebitu – našoj najvećoj i najljepšoj planini. Ovaj put cilj je bio jedan od dva nacionalna parka Paklenica.

1. Dan – Ujutro u o6 sati stižemo u Starigrad Paklenicu. Prema planu krećemo kanjonom kroz Nacionalni park u pravcu Ivinih vodica (planinarsko sklonište) . Nacionalni park se proteže od 10 do 1757 m/nm. Obzirom na sastav grupe 35 do 68 godina starosti prilagođavamo brzinu hodanja. Sporije kretanje nam omogućava uživanje u ljepotama stijena, potoka i raslinja. Na 95 km2 razasuto je više od tisuću različitih biljnih vrsta. Vrijeme sunčano uz blagi vjetrić. Kod Borisovog doma na 480 m/nm odmaramo i nastavljamo kroz različite pejsaže (šuma crnog bora, bukova šuma, makija idr.) Nakon ukupno 8 sati hoda uz odmaranja dolazimo u Ivine vodice na visinu 1250 m/nm. Slijedi odmor, objed, druženje i uživanje u pogledu na more i okoliš. U malom objektu usred ogromnog šumskog prostranstva prespavamo noć.

2. Dan – U 06,30 krećemo u pravcu vrha Sveto brdo. Ranci teški puni hrane i vode, strmi usponi, ali predjeli prekrasni. Nailazimo uz prelijepo cvijeće na poznate ljiljane žute, narandžaste i tamno crvene. Sunčano vrijeme uz blagi vjetar pomaže u ostvarenju cilja. Za 3,5 sata uz povremeni odmor stižemo na vrh od 1752 m/nm, jedan od najljepših velebitskih i hrvatskih vidikovaca. Kako je u ovom dijelu Velebit najuži pruža se pogled s jedne strane na Liku, a s druge na Primorje. Odmaramo, uživamo u pogledu i spuštamo se do Čičine doline za oko 2,5 sata. Tu na raskrižju krećemo u pravcu Vaganskog vrha – najvišeg vrha Velebita. Nakon hoda po travnatim proplancima, prolazimo hrptom strmog kamenog grebena, pa prelazimo na ličku stranu i u 15,30 stižemo na sam vrh 1757 m/nm. Vrh je travnat i položen i nema se osjećaj da smo na tako velikoj visini. Uživamo u veličanstvenom pogledu – mali odmor i spuštamo se. Plan je bio preko Marasovca do doma Struge za kako je na raskrižju pisalo 2,5 sata. Jedna za nas dvojbena oznaka odvodi nas na drugu stazu u drugom smjeru. Nailazimo na strme spustove s siparom. Sada već umorni nakon 9 sati na nogama skupljamo svu snagu i koncentraciju i krećemo dalje. Tu među nama dolazi na površinu ljudskost, požrtvovnost i hrabrost pri pomaganju jedni drugima da savladamo ovo neugodno iznenađenje. Odozgo se nazire crveni krov doma skriven u granama, ali jako daleko od nas. Oprezno se spuštamo i kada smo bili pri kraju najgoreg dijela puta dogodi se nezgoda. Darko klizne kroz sipinu i ozlijedi zglob desne noge. Tada priskaču Danijel i Bruno, pomažu Darku, a Zoran uz svoj ogromni teški ranac preuzima Darkov i dolazimo do skretanja u šumski dio nešto bolje staze. Blizu je 19 sati i bliži se noć , a pred nama je šumski dio staze, logičan potez je bio pozvati HGSS. Znali smo da su na ovom području naš Slobodan Soldo i njegovi slavonski članovi HGSS-a. Uspostavljamo kontakt s njim i s nadležnima za ovo područje HGSS iz Zadra. Brzo i savršeno organizirano dolazi vojni helikopter s pripadnicima HGSS-a, odvoze i zbrinjavaju Darka u Zadarsku bolnicu. Mi ostali uz stalnu logistiku putem mobitela naših Slavonaca kroz mračnu šumu s svjetiljkama na glavi nastavljamo put. Zbog Ružine lakše povrede imamo još jedan ranac viška, pa tu uskaču Franjo i Drago i mi ostali ponešto. Kako nas je obavijestio Slobodan naši Slavonci nam dolaze u susret s vodom i svijetiljkama, preuzimaju višak tereta i prate nas do doma Ramići gdje su oni bili smješteni. Počastili su nas osvježavajućim pićima i dopratili do Borisovog doma gdje smo se smjestili za noćenje. Izvjestili su nas o Darkovom stanju, a također i njega o našem. U 23,30 bili smo na sigurnom. Tako smo iskusili avanturu teškog spuštanja 1277 metara za oko 7,5 sati stazom koja se zove Lipa staza. Neznamo zašto, jer nije nimalo lijepa, a niti poželjna. Moram naglasiti prolazeći kroz sve ovo, niti jednog trenutka nismo bili ni blizu panike. Muški dio ekipe odradio je stvarno najteže, ali Kaja, Slavica i Ruža, koje su sebe same proglasile slabom karikom, nisu to bile, a posebno Ruža koja je s lakšom ozljedom prošla sve s nama. Gotovo 17 sati ovog dana smo bli na nogama. Uslijedio je zasluženi odmor i spavanje.

3. Dan – Ujutro od 9,20 vraćamo se kanjonom Paklenice prema našim vozilima i za oko 2,5 sata stižemo do njih. Odlazi se po Darka u Zadar. Mi ih čekamo u Rovanjskoj na plaži. Zajedno s njim se veselimo što ozljeda nije komplicirana i teška, zbijamo šale na sve doživljeno, osvježavamo se u moru i u kasnim satima vraćamo se kućama. Zahvalili smo se pripadnicima HGSS-a – to su zaista posebni ljudi. Iz ovog izleta izvukli smo dosta pouka za buduće izlete. Planina je dokazala da je ista kao i život – može biti beskrajno lijepa, ali i beskrajno surova.

Tajnica HPD „Belišća“ Nada Donković