Demencija u Hrvatskoj – tihi izazov sve starijeg društva

Korisnička ocjena: 5 / 5

Detalji: Objavljeno: Četvrtak, 14 Svibanj 2026 13:23; Napisao/la Ana Strišković; Hitovi: 177

Demencija ne dolazi naglo. U većini obitelji ulazi tiho – kroz sitne zaborave, izgubljene riječi i trenutke zbunjenosti koje ukućani u početku pokušavaju objasniti umorom, stresom ili godinama.

Netko nekoliko puta dnevno postavi isto pitanje. Netko zaboravi ugasiti štednjak.

Netko se izgubi na putu do trgovine ili počne sumnjati da mu ukućani skrivaju novac. Tek s vremenom obitelj shvati da se ne radi o “normalnom starenju”, nego o bolesti koja postupno mijenja osobu i život cijele obitelji.

Demencija je jedan od najvećih tihih izazova suvremenog društva. Ne pogađa samo pamćenje pojedinca, nego postupno mijenja odnose, svakodnevicu i život cijelih obitelji. Iako se najčešće povezuje sa zaboravljanjem, to nije jedna bolest već opći naziv za skup simptoma koji nastaju zbog postupnog propadanja moždanih funkcija. Bolest zahvaća pamćenje, govor, sposobnost zaključivanja, orijentaciju, ponašanje i svakodnevno funkcioniranje. Postoji više vrsta demencija; najčešći oblik je Alzheimerova bolest, a osim nje postoje i vaskularna demencija, demencija Lewyjevih tjelešaca, frontotemporalna demencija i druge.

Iako demenciju ne možemo spriječiti, istraživanja pokazuju da određeni čimbenici mogu umanjiti rizik razvoja bolesti - redovita tjelesna aktivnost, mentalna stimulacija, društvena uključenost i kvalitetna prehrana mogu pomoći u očuvanju kognitivnih funkcija. Iako se u javnosti najčešće povezuje sa zaboravljanjem, bolest je mnogo više od problema s pamćenjem – ona postupno mijenja osobnost čovjeka. U početku simptomi mogu djelovati bezazleno; zaboravljanje dogovora i imena, ponavljanje istih pitanja, teško pronalaženje riječi, zbunjenost u poznatom prostoru, promjene raspoloženja, problemi s upravljanjem novcem ili uzimanjem lijekova. U srednjoj fazi bolesti teškoće postaju izraženije - osoba se može izgubiti u poznatom okruženju, ne prepoznaje poznate ljude ili dolazi do izraženih promjena ponašanja (osoba postaje sumnjičava, javlja se tjeskoba, nesanica i potreba za stalnim nadzorom). U kasnoj fazi bolesti osoba više nije sposobna samostalno zadovoljavati osnovne životne potrebe. Potreban je stalan nadzor te pomoć i briga u svim aspektima života. U ovoj fazi i komunikacija s osobom oboljelom od demencije postaje vrlo ograničena. U Hrvatskoj se demencija u većini slučajeva dijagnosticira tek u kasnijim fazama bolesti, što znači da ljudi dugo žive s nejasnim simptomima, bez pravilne podrške ili terapije. Procjenjuje se da od demencije boluje između 50.000 i 100.000 osoba, dok posljedice bolesti svakodnevno osjeća više od 300.000 osoba (članovi obitelji, njegovatelji i bliske osobe). U svijetu je broj oboljelih već prešao 55 milijuna, a procjene kažu da bi se do 2050. taj broj mogao gotovo utrostručiti – scenarij koji će Hrvatsku kao zemlju s ubrzanim starenjem stanovništva, staviti u težak zdravstveni i socijalni položaj. Naime, u Hrvatskoj je udio starijih osoba među najvišima u Europi. Istovremeno, sve manji broj mladih ostaje živjeti u Hrvatskoj, obitelji su manje nego nekada, a veliki broj starijih osoba živi sam, posebno u ruralnim krajevima.

Međutim, ono što zabrinjava nije samo porast broja oboljelih, već i nedovoljna razina osviještenosti i pripremljenosti društva za suočavanje s ovim izazovom. Uz kasno dijagnosticiranje, nedostatak educiranog kadra i nedostatak adekvatnih ustanova i usluga, jedan od ključnih problema jest stigma koja prati demenciju. U mnogim sredinama, osobito u ruralnim područjima, o mentalnim i kognitivnim teškoćama još uvijek se nerado govori.

Obitelji se često nose s bolešću u tišini, bez traženja stručne pomoći, iz straha od osude ili nerazumijevanja okoline. No, osim emocionalnog tereta, demencija nosi i ozbiljne ekonomske i praktične izazove; briga o oboljeloj osobi mijenja život cijele obitelji. Članovi obitelji često godinama žive pod stalnim stresom, neispavanošću i osjećajem odgovornosti. Mnogi od njih razvijaju simptome kronične iscrpljenosti, anksioznosti i depresije. Često se javlja i osjećaj krivnje –da ne čine dovoljno, bez obzira koliko se trudili. Posebno je težak osjećaj postupnog gubitka osobe koja je fizički prisutna, ali se psihološki i emocionalno mijenja.U kontekstu Hrvatske, posebno je važna decentralizacija i regionalna prilagodba. Gradovi i općine mogu razvijati programe prilagođene starijim osobama, stvarati “demenciji prijateljsko” okruženje i osiguravati dostupnost informacija i podrške. Male promjene, poput edukacije javnih službenika, prilagodbe javnih prostora ili organiziranja društvenih aktivnosti, mogu značajno poboljšati svakodnevni život osoba s demencijom i njihovih obitelji. Primjeri iz drugih europskih zemalja pokazuju da se boljom integracijom i koordinacijom zdravstvenog i socijalnog sustava, uz suradnju s okalnim zajednicama, može znatno smanjiti izolacija i poboljšati kvaliteta života osoba oboljelih od demencije.

Istovremeno, ključan je razvoj socijalnih i obrazovnih mjera. To uključuje razvoj dnevnih boravaka, uspostavu i jačanje centara za njegu i drugih oblika skrbi za oboljele osobe, kao edukacije stručnjaka i građana. Bitno je osigurati podršku njegovateljima kroz obuku, psihološku podršku, financijske dodatke i bolju usklađenost rada i obiteljske odgovornosti. Za napomenuti je da u Hrvatskoj, gdje je tradicija „obiteljske brige“ još uvijek vrlo snažna, demencija izaziva unutarnje i vanjske konflikte: s jedne strane potreba za skrbi, a s druge strane ograničeni kapaciteti, financijska neizvjesnost i mentalno iscrpljenje.

Kako stanovništvo Hrvatske nastavlja starjeti, pitanje demencije postajat će sve važnije. U konačnici, demencija nije samo medicinski problem, već kompleksan društveni izazov koji zahtijeva koordinirani pristup različitih sektora i aktivno uključivanje zajednice. S takvom pristupom moguće je ublažiti učinke demencije i osigurati dostojanstven život za sve koji se s njom suočavaju. Ako se pametno koriste medicinsko znanstveni napori, društvena solidarnost i politička volja, demenciju je moguće pretvoriti iz teme srama i tajne u javni, strukturirani izazov kojim se upravlja, a ne samo trpi. Upravo u tome leži i najveći izazov budućnosti – pokazati koliko smo kao društvo spremni brinuti jedni o drugima kada pomoć postane najpotrebnija.