GLAZBENA RIZNICA VALPOVšTINE: Juke West & The Band
Korisnička ocjena: 5 / 5
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 05 Travanj 2025 08:33
- Napisao/la Matej Vidranski
- Hitovi: 1503
VALPOVO Nakon prvog izdanja glazbene kolumne ''Glazbena riznica Valpovštine'' u veljači ove godine, u kojem smo ugostili Valentinu Pavlović Teenah, koja je nastupala na ovogodišnjoj Dori, vrijeme je za novog gosta glazbenika s područja Valpovštine.
Početkom prošlog mjeseca nisam bio ni siguran kog ću uopće intervjuirati te sam se premišljao tko će mi biti idući gost. No, nakon odlaska za jedan vikend u Austriju sredinom ožujka, gdje sam bio na klupskoj svirci benda Juke West & The Band, odlučio sam priupitati Juke Westa za intervju. No tko je Juke West? Za one koji možda to ne znaju, Juke West umjetničko je ime poznatog valpovačkog pjevača i glazbenika – Jurice Gorše.
Njegov glazbeni životni put ispunjen je zvucima američke country glazbe, koji svira još od malih nogu. No, više o svemu tome, malo niže u samom razgovoru s njim.
Za početak, možeš li nam reći od kada se točno baviš glazbom i što te uopće motiviralo da kreneš tim putem?
Glazbom sam se počeo baviti od svoje jedanaeste godine. Ono što me motiviralo da se počnem baviti glazbom jest to što se uvijek u našoj kući slušala dobra i kvalitetna glazba, a i još uz to, ukućani su se bavili glazbom. Moj djed, Vladimir Han, je bio glazbenik, vodio je valpovački orkestar i zbor, a moj tata Damir također je pjevao i svirao gitaru te upravo je on bio taj koji mi je pokazao prve akorde na gitari.
Kada si uopće, i s koliko godina, naučio svirati gitaru i tko je zapravo imao najveći utjecaj na tvoje glazbeno obrazovanje?
Gitaru sam počeo svirati s jedanaest godina, kada zapravo I kreće moj glazbeni put. Doduše, nisam ju još uvijek naučio svirati, tako da se još uvijek učim, i trudim se i dan danas biti što boljim gitaristom. Na moje glazbeno obrazovanje najviše je, kako sam i naveo u prethodnom pitanju, utjecao moj tata, pa onda redom mama, sestra i zatim glazbeni krug prijatelja. Nažalost, moj djed je umro kad sam imao osam godina, tako da nažalost nije uspio popratiti moje glazbene korake, ali vjerujem da je on ponosan na mene i da me prati tamo od gore.
Kako si otkrio svoju strast prema glazbi? Je li to bilo kroz slušanje, sviranje ili oboje?
Svoju strast prema glazbi zapravo sam otkrio kroz – filmove! Jedan od filmova koji me posebno dirnuo bio je ''La Bamba – Priča o Ritchieju Valensu''. Posebno su me pogodile scene u kojima Ritchie uvijek nosi gitaru sa sobom – bilo u školu, bilo na ulicu. Na neki način, sada mogu reći da sam i ja prošao sličan put. Možda će se neki (koji ovo čitaju) još i dan danas sjetiti kako smo u osnovnoj i srednjoj znali svirati i pjevati uz gitaru, sjedeći na klupama u parku. Bili su to lijepi dani, moram priznati. Ali, to su bili moji počeci. Neki su se tada smijali i nisu vjerovali, ali trud se isplatio – i evo me danas tu gdje jesam.
Kada si shvatio da želiš biti country pjevač i posvetiti se country glazbi? Tj. kada si zaključio da je sviranje country glazbe, recimo to tako, glazbeni poziv?
Imao sam svojih raznoraznih faza u životu, kojih se i dan danas ponekad prisjetim. Sam početak bio je početak s glazbom rock 'n rolla 50ih i 60ih. Zatim sam jedno kraće vrijeme slušao heavy metal i punk glazbu, međutim to mi se nije sviđalo, pa sam se tako vratio na početak gdje sam čuo, uz rock and roll, i prve zvukove country glazbe, upravo zahvaljujući mom tati. Jednostavno je to u meni od rođenja. Kako sam iznad napisao, u našoj obitelji slušao se najviše rock 'n' roll te country. No uz ova dva žanra, slušale su se stare talijanske i španjolske pjesme, posebno mariachi, francuske šansone i njemački šlageri, tako da sam jednostavno odrastao uz jako velik raspon glazbenih žanrova. Također, gledali su se western filmovi, razni mjuzikli,...
Kakav je bio tvoj glazbeni život u Valpovu? Sjećaš li se tih mladih dana, prvih probi, skinutih pjesama, nastupa,...? Također, sjećaš li se možda kako su se zvali prvi bendovi i što se sve sviralo?
Glazbeni život u Valpovu bio je jedno vrijeme vrlo lijep, moram priznati. Koliko se sad mogu zapravo i sjetiti, bilo je toga puno: razne manifestacije, pjevalo se puno, bilo je veselo. Sjećam se i prvih nastupa, bilo je to s mojim prvim bendom, u kojem je bio i Zoran Mišić te Denis Pendić, a zvali smo se ''Mini Rock''. Poslije sam svirao kao duo, s Davidom Šomođijem i zvali smo se ''Rolling Guitars''. Poslije toga došli su ''The Bourbons'', u kojem su članovi bili Predrag Matijanić zvan Joe Royce, Zoran Podobnik Žof, Zvonimir Iveković te Dino Bandić. I nakon toga došli su ''Cro Cowboys'', u postavi – Marijan Bonus, Ante Miličević i Vlatko Cvenić. To je bila, zapravo i zadnja postava s kojom sam svirao u Valpovu. Nakon toga, 2011. godine, otišao sam za Njemačku, gdje sam tamo živio dvije godine. Iz Njemačke potom selim u Austriju, gdje živim od 2013. godine sa svojom zaručnicom i sa svoje dvije kćerkice.
Za sve nas koji su pratili tada, uz sugrađanina Zorana Mišića, i ti si bio jedan od natjecatelja u glazbenom showu ''Hrvatska traži zvijezdu''. Sjećamo se naravno tvojih nastupa na HTZ-u, pa evo, možeš li podijeliti s nama svoja iskustva i uspomene s tih nastupa? Kako je uopće to sve tada izgledalo...? Ako se dobro sjećam, na HTZ-u si se natjecao u dvije sezone?
U prvoj sezoni bio sam izbačen jer ljudi nisu shvatili moju poruku i to s čime se ja zapravo bavim. To mi je na kraju dalo snagu i motivaciju, pa sam se ponovno prijavio u drugoj sezoni, gdje sam dobio samu ispriku od Tonija Cetinskog što me nije pustio u prvoj sezoni. To je bilo jedno veliko i lijepo iskustvo, ne mogu poreći, no ako bi me netko priupitao da li bi se ikad ponovno prijavio na takvo što – ne bi. Jer, iza svih tih kamera ne izgleda sve baš tako lijepo i krasno kako svi to misle, pogotovo kada misle o samom pojmu zvijezde. Zna se tko su i što su zvijezde. Mi zapravo nismo bili nikakve zvijezde, nego smo neko kraće vrijeme bili popularni te više istaknuti prema javnosti. Naravno, sve u svemu, bilo je to lijepo iskustvo, i donijelo mi je to što sam zapravo puno toga naučio - puno glazbenih i pjevačkih proba, koje mi i dan danas pomažu u pjevanju. Ono loše iskustvo, kako sam i rekao, je iza kamera, gdje zapravo manipuliraju s tobom i govore ti što moraš kako moraš, sad moraš ovako plesat, ovako otpjevat...Hoću reći, moraš sebe prikazati u nekom svjetlu onog što ti zapravo nisi.
Kako je izgledao tvoj glazbeni put nakon HTZ-a, posebno kao dio benda Cro Cowboys? Ako se ne varam, nedugo nakon HTZ-a, oformio si bend Cro Cowboys te imao brojne nastupe po Hrvatskoj. Sjećaš li se nekih posebnih trenutaka?
Taj glazbeni put nakon HTZ-a bilo je jedno vrlo dobro iskustvo. Ljudi te prepoznaju na ulici, mašu ti, pozdravljaju te, fotografiraju se s tobom. Kao Cro Cowboysi tada, imali smo velikih i dobrih nastupa. Međutim, sve je to trajalo jedno kratko vrijeme, jer znamo i sami, da u Hrvatskoj, pogotovo što se tiče žanrova kao što su country, pa i jednim dijelom rock 'n roll, nema mjesta za tu vrstu glazbe. Kao što to možete vidjeti i dan danas, što se sve svira, i što se pjeva, po cijeloj Hrvatskoj, u Zagrebu, u Osijeku. Recimo to tako da nam dolaze više oni sa ''Istoka'', a manje dolaze oni sa ''Zapada''. I zato sam odlučio otići na ''Zapad''. I upravo zbog napuštam Hrvatsku 2011. godine – zbog glazbe.
Što se tiče nekih zanimljivih trenutaka, sjećam se baš jednog događaja dok sam svirao s Cro Cowboysima. Bilo je snimanje posljednje emisije HTZ-a, i trebao sam se pojaviti na liveu. Cro Cowboysi su svirali u Starigradu, a drugi dan smo svirali na otoku Rabu. Moj bubnjar Vlatko Cvenić me vozio na autobusnu stanicu, od Starigrada za Zadar, gdje sam sjeo na autobus, u kojem je bio Duje Stanišić, natjecatelj HTZ-a te sezone, koji je također išao za Zagreb. Sjećam se da je autobus napravio malu pauzu na autocesti, i u tom je trenutku stao još jedan autobus koji je išao u Zagreb, ali na drugu stranu grada. U tom busu su bili svatovi. Duje Stanišić i ja smo se zaputili prema benzinskoj kupiti nešto za popiti, i u tom trenutku ljudi iz tog busa su nas prepoznali te pitali nas gdje idemo. Rekli smo da isto putujemo za Zagreb, i priupitali ih, ako nije problem da možemo putovati dalje s njima. Cijeli put je bio pun veselja, svirali smo i pjevali s njima. Baš pravo ludo iskustvo! No, kako je autobus sa svatovima išao na drugu stranu Zagreba, on je nas iskrcao dosta dalje od HRT-a, pa smo Duje i ja doslovno dotrčali na snimanje posljednje Live emisije HTZ-a. Sjećam se da smo kod HRT-a preskakali preko ograde i nekako smo stigli, silno zapuhani, bez zraka. Rekli da smo zaglavili sa svatovima putem, ali na kraju ipak smo odradili to snimanje kako spada. Nakon toga, imali smo afterparty, nakon kojeg sam završio čak u Zaprešiću. Sjećam se da sam hvatao prvu autobusnu liniju da što prije stignem u Rijeku, odakle sam putovao za Rab gdje sam doslovno došao na svirku 5 do 12, što bi se reklo. Tako da, bilo je stvarno smiješnih situacija i trenutaka.
Nakon svega toga, kreće jedan veliki i životni preokret, i prvo seliš u Njemačku, pa potom u Austriju gdje živiš, radiš i sviraš i dan danas. Zasigurno jedna velika životna promjena je bila u pitanju. Kako je bio izgledao tvoj glazbeni život tamo svih ovih godina?
E pa sad, možemo krenuti od početka. Bilo je to 2011. godine, kad sam se preselio u Njemačkoj, gdje sam bio sve do 2013. godine kada selim u Austriju. Sjećam se da sam doslovno išao od kafića do kafića, kucao i pitao vlasnike trebaju li živu glazbu. Tada sam, u sedmom mjesecu, dobio prvu priliku da sviram, i to na ''Fechenheimer Fischerfestu'' u rujnu te godine. Za taj nastup pripremao sam se dan i noć dobrih dva mjeseca. Sjećam se da je svirao jedan mladi bend prije mene. Svirali su super i bili puni energije. A ja? Sam s gitarom. Malo me to i uplašilo, jer, kako ću sad prenijeti tu energiju kao bend prije mene? Sam sam na pozornici i stvarno ne znam kako ću to izvesti. Plus to što nisam baš dobro znao ni njemački jezik, ni kako će publika reagirati, a nisam ni znao nikog. No, kad sam izašao na pozornicu i ostavio gitaru sa strane, odjednom je publika počela vikati i pljeskati. Nisam znao što se događa – samo sam stajao, gledao u ljude koji plješću, i u tom trenutku sam rekao sebi: 'Juke, ili sad ili nikad. Sad ti je šansa. Ako ne iskoristiš ovo, poslije ideš kući.'
I dao sam sve od sebe. Toliko, da su ljudi počeli vikati ''Zugabe!'' – što tada nisam razumio. Mislio sam da mi govore da se maknem s pozornice! Tek mi je mama kasnije objasnila da zapravo traže još, točnije bis. I tad sam shvatio – publika me stvarno voli i poštuje. U tom trenutku kao da su mi se oči otvorile. Pojavila se nada. I od tada sam samo nastavio dalje.
U sljedećem razdoblju svirao sam po Frankfurtu, iako sam više nastupao po okolici nego u samom gradu. Frankfurt je više naginjao modernoj glazbi, dok je okolica bila druga priča. Putovao sam vlakom i tramvajem sve dok nisam kupio svoj prvi auto za 300 eura – mali, ali moj. Vozio me posvuda – i po Frankfurtu, i do Kölna, i u razna mjesta u okolici gdje sam sve nastupao i svirao. Prije nego što sam ga kupio, štedio sam svaki cent od nastupa. U to vrijeme dobio sam priliku svirati u Pullman Cityju, poznatom glazbenom centru u Bavarskoj. Slao sam mailove, sjedio doma i čekao priliku. Kasnije sam neko vrijeme radio i na baušteli – stavljao tapete, krečio stanove, čistio i rušio podrume… Nije to bio lagan put, i daleko je od onoga kako sam ga zamišljao u glavi. Ali ako si uporan – iz svega se može nešto pozitivno izvući. Na kraju krajeva, da me danas netko pita bih li se vratio u Hrvatsku – rekao bih: Ne bih. Ovdje sam pronašao svoj život, ovdje mi je obitelj i lijepo mi je. Sviramo na velikim festivalima, svadbama, rođendanima… Ma svugdje! I ne bih to mijenjao ni za što. Ali da je put bio trnovit – jest.
Sjećam se, dok sam još radio na baušteli, štedio sam dovoljno da iznajmim auto kad sam dobio tjedan dana nastupa u Pullman Cityju. Rekli su mi: 'Imat ćeš plaćen smještaj, hranu i piće.' Meni je samo bilo važno da me netko čuje i vidi – jer tada sam bio potpuno nepoznat glazbenik. Sjećam se toga jako dobro – svirao sam cijeli tjedan, od nedjelje do nedjelje. Došao sam dan ranije, u subotu, i slušao bendove, pratio kako to sve izgleda. A onda, u nedjelju, počeo sam svirati u 10 ujutro i svirao do 22 navečer, s možda par kratkih pauza. I tako dan za danom. Na kraju tjedna više nisam mogao ni pričati – glas mi je potpuno otišao. Svirao sam prvo vani, na ulici, a kasnije se oko mene okupila ekipa pa sam završio nastupajući u jednom lokalu unutar Pullman Cityja. Upoznavao sam ljude, doživio puno toga, i mogu reći da su mi se tada počela otvarati vrata. Upravo tamo sam upoznao mnogo ljudi iz Austrije – i to me, malo po malo, dovelo do preseljenja iz Njemačke u Austriju. Shvatio sam da se taj kraj – Austrija i Bavarska – najviše vrti oko countryja i rock'n'rolla. I to je bila moja prilika.
No, ono što je zapravo zanimljivo jest - Kako je nastalo ime Juke West? Odakle inspiracija za taj naziv?
Juke West je došlo kao inspiracija od dvije stvari – riječi jukebox, a West? West je zapravo ona poveznica Zapada, pa recimo to tako i Divljeg Zapada. Što zbog glazbe, što zbog filmova, načina života,...
Ako se ne varam, tamo ''gore'' reklo bi se, prvo si svirao kao solo glazbenik, a potom si s vremenom oformio Juke West & The Band. Kako je izgledao taj prijelaz i kako se oblikovao bend? Koliko je uopće članova bilo tad, a koliko sad?
Cijeli svoj glazbeni put već sam uglavnom opisao gore, ali moram spomenuti još nešto.
Kroz godine sam pokušavao svirati s raznim glazbenicima, bilo iz Austrije, pa čak i iz Amerike. Pokušavali smo oformiti bend, ali to jednostavno nije bilo to. Svatko je vukao na svoju stranu, sve je to trajalo kratko – više kao neka zezancija ili jam session nego kao ozbiljan projekt. I tako, 2016. godine nastaje ''Juke West and the Band''. Taj ''& The Band'' zapravo su članovi mog dotadašnjeg benda Cro Cowboys – Vlatko Cvenić Čoksi i Ante Miličević Libe. Obojica su redovito putovali iz Hrvatske u Austriju na svirke. Na bas gitari bio je Austrijanac Morley, i tako smo krenuli. Osvojili smo neke nagrade, među ljudima je vladala pozitivna vibra i u kratko vrijeme smo dosta napredovali. Danas bend djeluje kao trio pod istim imenom. Trenutna postava je: Darko Šušovček Šuš na bas gitari, Vlatko Cvenić Čoksi na bubnjevima i moja malenkost na gitari. Sva trojica pjevamo, i zato to zvuči jako zanimljivo – čvrsto i energično. Redovito vježbamo, uporni smo, i u Austriji smo si uredili mali studio gdje imamo probe, gdje stalno nešto sviramo i 'kemijamo'. Sve radimo sami – od produkcije, videa, reklama… I ima stvarno puno pozitivnih rezultata. Ljudi su nas prihvatili.
I moram reći – funkcioniramo kao prava mala obitelj. Danas čak svi radimo u istoj firmi i živimo u istom mjestu. Kad nam završi radno vrijeme – svi zajedno odlazimo na naše 'drugo radno mjesto' – u studio. Skoro 24 sata dnevno smo zajedno. I zato to funkcionira – jer nitko ne vuče sam. Sva trojica guramo jednako. Rezultat? 2018. godine proglašeni smo najboljim country bendom u Austriji, a 2023. godine sam dobio nagradu za najboljeg country pjevača u Austriji. Danas sviramo i izvan Austrije – u Švicarskoj, Italiji, Njemačkoj, pa čak i malo po Hrvatskoj. Sve se širi svojim prirodnim, laganim tempom – bez forsiranja. Onako kako treba. Uglavnom, mi smo jako zadovoljni. Držimo se svog puta, i vjerujem da nas u budućnosti čekaju još bolji i pozitivniji rezultati.
Tvoje svirke po središnjoj Europi sigurno su bile izazov, ali i prilika. Kako je prihvaćena country glazba u Austriji i Njemačkoj? Imaš li kakvih posebnih priča, lijepih trenutaka, smiješnih situacija sa svirki i koncerata kroz sve ove godine?
Country glazba u Njemačkoj i Austriji? Mislim, ne znam… Ako me netko pita za country u Hrvatskoj, rekao bih – Bože oslobodi!. Ali kad me netko pita za ove dvije države – gle, nije to kao u Americi, ali ide u tom smjeru. Country se zapravo jako puno svira po Europi – u Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj…I što je najbolje, ta glazba je sve više priznata i cijenjena. To mi je stvarno drago. Ima jako puno country festivala, i atmosfera je uvijek odlična. Sviramo čak i po svadbama – i to country naravno! Na takvim gažama sviramo Johnnyja Casha, Waylona Jenningsa, Merlea Haggarda, Dolly Parton, Kennyja Rogersa i slične legende.
U rujnu 2023. godine izlazi i prvi studijski autorski album Juke West & The Banda, naziva ''Step By Step''. Odakle inspiracija za ime albuma? Kako su nastajale same pjesme, tekstovi,..? Možeš li podijeliti nešto o procesu snimanja, te kako je publika prihvatila vaše pjesme?
Godine 2023. napravili smo svoj prvi autorski album, koji nosi naziv ''Step by Step''.
Inspiracija za ime albuma dolazi iz same naše priče – jer, kao što sam već rekao, kod nas se ništa nije dogodilo preko noći. Sve ide svojim tempom, korak po korak – step by step. Tako je i album nastajao – baš tim tempom, kao i istoimena pjesma s albuma. Sve se nekako lijepo poklopilo.
Što se tiče tekstova i inspiracije – moram reći da imam stvarno sjajnu ženu uz sebe.
Dobro, još nisam službeno oženjen – imam zaručnicu – ali ona mi je ogromna podrška, i većina pjesama nastala je upravo iz ljubavi prema njoj. Osim toga, pjesme su proizašle iz mog životnog puta, iz svega što sam prošao – od uspona do padova, iz stvarnog iskustva. Čak sam se prisjetio izjave Toma Zdravkovića iz filma Toma, kad je rekao: ‘Da bi napravio dobru pjesmu, moraš dobro da se zaprljaš.’
E pa, mislim da sam se kroz sve ove godine dovoljno "zaprljao", i upravo su tako te pjesme i nastale – iz istine i života. Mogu reći da je publika stvarno dobro prihvatila naše pjesme. Naši fanovi ih znaju napamet – pjevaju ih s nama na nastupima, što nam jako puno znači. Na albumu smo radili dan i noć – doslovno.
U roku od šest mjeseci snimili smo cijeli CD. Nas trojica smo dali sve od sebe, bilo je naporno, ali rezultat je tu – i ponosni smo na njega.
I za kraj, jedno pitanje o planu za ovu 2025. godinu. Pred krajem smo ožujka ove godine, pa možeš li nam reći kakvi su planovi benda za ovu godinu? Hoće li biti puno svirki, koncerata, nastupa,...? Također, planirate li raditi na autorskim pjesmama? Ukratko, što se sve može očekivati?
Pa ovako… 2025. godina – iskreno, dragi čitatelji – već je puna. Bogu hvala!
Nemamo neke velike planove, osim što nam je trenutno studio u laganom rasulu – jer radimo renovaciju, ulažemo, preuređujemo…Tako da vjerujem kako ćemo negdje sredinom godine ponovno krenuti s daljnjim snimanjima. Imamo u planu i jedan novi projekt, ali o tome ne bih sad – bit će prilike da o tome kažem nešto više drugi put. Uglavnom, 2025. je godina puna planova. A ja ću za kraj samo reći:
"2025. – Step by Step! Hvala vam svima na čitanju, lijep pozdrav svim čitateljima Valpovštine.info – i veliki pozdrav od Juke West & The Banda!''
