In memoriam: Arsen Dedić

Detalji

Objavljeno: Srijeda, 19 Kolovoz 2015 11:14

Napisao/la Nela Puljek

Hitovi: 2063

Od trenutka kada je objavljeno kako nas je napustio Arsen Dedić, pokušavam posložiti misli, uspomene i sjećanja koja su ostala.

Kako je sve počelo?

Arsenova pjesma "Ono sve što znaš o meni", na radiju, u kasni noćni sat potaknula me na ludu ideju koja je u djelo provedena već rano ujutro. Potražila sam njegov telefonski broj, nazvala, i velikog kantautora Arsena Dedića, kao počasnog člana učlanila u Kniževnu udrugu "Vers". Bio je susretljiv, raspoložen i otvoren za suradnju. Nakon toga, čuli smo se nekoliko puta.

U jednom od razgovora spomenula sam humanitarnu akciju koju planiramo organizirati za teško oboljelog Manuela Mihajlovića i pitala ga želi li nam se pridružiti. Bez razmišljanja je pristao pod uvjetom da uskladimo vrijeme koncerta i organiziramo njegov dolazak i odlazak, odnosno vožnju. Insistirao je na što manje medijske pažnje i tražio da ga kao člana udruge ne prepustim političarima i vlasti. Iskreno, ovo je bilo dosta teško jer su upravo Turistička zajednica grada, gradonačelnik Borić i dogradonačelnica Marija Ilić pokrivali troškove njegovog dolaska.

Dan Arsenovog dolaska (23. ožujka 2006.) nikada neću zaboraviti. Kako je gospodin Berečić išao po njega u Zagreb, kao pratnja i društvo išao je i pjesnik Andrej Preglej. Upoznata s njegovom bolešću, uredno sam "cimala" Andreja i davala mu naputke. Posljednja poruka odnosila se na to da svakako stanu u nekom dobrom lokalu i daju Arsenu priliku za odlazak na toalet, jer prostorije Ribičkog doma preko Drave nisu baš imale dobre sanitarne prostorije. Zauzeta posljednjim pripremama nisam primijetila da su stigli. Sjećam se samo otvorenih vrata, na njima Arsena koji s prstom uperenim u mene govori "A ti si ta mala koja ih stalno natjerava da me vode u toalet".

Upoznala sam Arsena, čovjeka koji je svojim neumornim stvaranjem ostavio duboku brazdu u polju umjetnosti. Pričao je o svemu, komentirao, pokazao stav. Zapravo, nije bilo teme o kojoj nije imao što reći. Ostao mi je u sjećanju njegov osvrt na upite "Kako zdravlje?". Rekao je kako ljude zapravo ne zanima njegov odgovor, već čekaju kurtoazno pitanje "A kako ste vi?". Tada bi ga zadavili svojim boleštinama, poviješću bolesti i savjetima punim iskustva. Komentirao je i nas Slavonce, odnosno naše bogate trpeze. Rekao je kako toliko hrane na stolovima nije nigdje vidio, a on sam vrlo malo jede i na to ga Gabi mora podsjećati. Dodao je kako se ona svakodnevno gura s prepunim korpama koje tegli sa zagrebačkog placa u tramvajima, a kako joj on samo otvara vrata stana i pomaže joj ući u kuću.

Nakon uspješno održanog koncerta išli smo na večeru. Sjećam se kako Arsen nije prihvatio ljubaznu ponudu protokolarnog sjedenja uz gradske oce. Zahvalio se i sjeo s nas nekolicinom za stol, smješten sa strane, gdje smo otvorenih ušiju slušali priče o Gabi i njegovoj obožavanoj Lu. Nekako u tom razgovoru, zatražio je olovku, a ja sam mu dala papir s mojom pjesmom na koji je nacrtao most i na moj zahtjev se tada i potpisao. Ispričao je kako Lu, prepuna pitanja, koju god rijeku vidi pita " A ovo je Sava?".

U jednom je trenutku spomenuo kako voli večeri u kojima, na miru, sjedne s Gabi, kojoj uz diskretnu rasvjetu oči postanu još veće, još svjetlije i sjećaju se, pričaju, a on uživa.

Nakon Arsenovog povratka u Zagreb, čuli smo se jednom mjesečno. Znao je poslati poruku ili nazvati. Sebi nisam dozvolila smetati ga već sam očekivala njegov poziv. Kada sam mu čestitala neki blagdan porukom, njegov bi poziv uslijedio već sutradan, jer nije baš volio odgovarati porukama. Sjećam se, jednom je nazvao i rekao kako sjedi u svojoj sobi u Šibeniku, za klavirom i uživa. Posljednji sam mu put uputila poruku 31. srpnja. Zaželjela sam mu brzi oporavak i podsjetila ga na to kako ga očekujemo u Belišću. Nije se javio. Ni taj dan, ni sutradan.

Uglavnom, ostali smo na tome da želi ponovo doći u Belišće, ali ne želi ništa raditi. Želi doći i privatno se družiti s nas nekoliko. Zamolio je samo da ga ne šaljemo spavati u hotel, jer bi radije bio smješten negdje u kući. Ponudila sam mu smještaj kod sebe, na što je rekao "Konačno, mislio sam da to nikada nećeš ponuditi. Meni ne treba ni puno, ni veliki luksuz".

Prije nekoliko mjeseci, dogovarali smo njegov ponovni dolazak. Sve smo organizirali. Čekali smo samo jesen, jer Arsen je u šali rekao kako sunce otkriva sve, a jesen svojim sjenama ipak malo ublaži godine.

A sada ga nema.

Imala sam čast na kratko se družiti s Arsenom. Nisam ga upoznala. Rijetki su ga poznavali. Meni i drugima ostaju djela koja je stvorio, pjesme koje je napisao, glazbu koju je skladao. To je Arsen. I živjet će vječno.

Nela Puljek