ANTONIO DUJMOVIĆ NASTAVLJA SA SPORTSKIM PODVIZIMA: Svladao i najveću ultra trail utrku u Hrvatskoj - Istra 100 by UTMB

Korisnička ocjena: 5 / 5

Detalji

Objavljeno: Nedjelja, 19 Travanj 2026 10:30

Napisao/la Antonio i Dunja Dujmović

Hitovi: 200

O Antoniu Dujmoviću smo već pisali nekoliko puta u svjetlu ostvarenja sportskih podviga na dugim  stazama.

Najnoviji je podvig ostvario je od 9 - 12 travnja 2026., a kako ga je proživio saznajemo iz priloga kojeg nam je poslao.

-Utrka u Istri mi je ostala dužna za crvenu stazu odnosno najdužu kategoriju 100 milja iliti 168km sa 7000m akumuliranog uspona. Prije pandemije korona virus spremao sam se za utrku i to jako dobro,  vikendi su prolazili u brdima, plan treninga je išao odlično kao i zdravlje, ali onda odgođena utrka prvi puta, pa drugi i na kraju treći što je za mene bio kraj i prodaja startnine, jer držati formu skoro 2 godine i čekati - nema smisla. U međuvremenu smo dobili supruga i ja djecu, te nam je bilo neodrživo pripremati takve utrke, ultre, a pogotovo ići u brda. Treninge smo održavali po ravnom i cesti, te biciklizmom - onako više radi odmora od svakodnevnih obaveza, a na utrke smo prestali ići.

Kako sam svake godine pratio utrku u Istri i prijatelje koji trče, nikako se nisam odlučio na prijavu jer sam uvijek nekako malo u brdima pa čekam zadnji trenutak i tako par godina za redom. 2025. sam rekao uplaćujem startninu pa ili ću ići ili gubim novce. To mi je bio pokretač i tako sam složio plan treninga, brda elevacija, brda dužina, ravno dužina, cesta most, vježbe snage, visina na malo kilometara, zadnja dužina i tako u odmor 2 tjedna prije trke odnosno tapering.

U Istru odlazim s obitelji koji su mi ujedno i podrška, kao i ekipa u sastavu Martina, Damir, Vilim i Jelena, naši prijatelji koji će uz mene pratiti još Jasnu Plemeniti, Krešimira Valentića te Dejana Perasa po stanicama i gnjaviti nas da jedemo, pijemo i radimo sve šta treba. 

Utrka je startala iz Labina, u petak u 17h sa vrlo visokim tempom i tu sam znao da moram popustiti ritam jer će ovo biti dug dan i noć i dan. Nakon samo par kilometara javlja mi se neuobičajen loš osjećaj u stomaku, nešto me muči i to me baca u psihološki loše stanje gdje sam već prije prve kontrolne točke Plomin luka skakao na wc nadajući se da će to riješiti problem. Kako su kilometri prolazili, a tako i sati, vrlo malo sam jeo i pio jer me bilo strah da će me stomačni problemi izbaciti iz utrke. Tu se javlja druga stvar, a to je da ako ne jedem u jednom trenutku će nastupiti gašenje i onda nema više nazad što znači opet DNF odnosno did not finish. Sve do tamo negdje 40. i 50. km, a onda sam odlučio da ću izbaciti isotonik i tekuću hranu, a početi uzimati krutu i mineralnu vodu što se pokazalo kao pun pogodak. Nakon što mi se stomak stabilizirao psihički sam se vratio i tu kreće vožnja kroz noć. Nakon napornog uspona na vrh Učke Vojak, gazimo po Ćićariji i tu mi ide super malo trčljivog što mi odgovara, malo penjemo, malo spuštamo, pa sve do zore i uspona na vrh Žbevnicu gdje me dočekuje predivan izlazak sunca - ah baš u pravi trenutak, pomislio sam. 

Nakon toga još samo spust u Buzet gdje nam je tranzicija što je dosta zahtjevno pa sam riješio 100km. Tamo me čeka vreća sa mojom opremom što sam si pripremio. 

Tu je bio plan presvući se, nadopuniti ranac, pojesti na brzinu obrok i idem dalje u dan. U Buzetu su me dočekali Vilim, Martina i Jelena te mi pomogli oko svega. Tu radim sitnu grešku i mijenjam tenisice, jer sam računao da će mi tabani biti u lošem stanju pa sam u te patike stavio uložak od cestovnih patika da mi omekša drugi dio utrke. Kasnije se pokazalo da mi je noga puna i da ne diše, te sam počeo nabijati palac tako da sam ih vrlo brzo na Livadama zamijenio nazad za prve. U Livadama me dočekala supruga Dunja, a dida, moj tata je na parkingu pazio na djecu koja su nam spavala u autu, jer ipak popodne je vrijeme za spavanje, a ne za trčanje 100 + kilometara :)

Dunja mi tu pomaže da se osvježim, ljubi me i to mi je dovoljno, vidimo se dalje, gas za Grožnjan. Putem prži, temperatura se lijepo podigla, usponi i spust su tehnički i puni kamena, a tabani i noge nisu baš najbolje. Uz to natjecatelji koji su startali 67km iz Buzeta u 9h mi stalno dolaze, lete, obilaze me i to me pogotovo na nizbrdicama baca iz fokusa, smeta mi i dekoncentrira me. Napokon dolazim do Grožnjana, sinovi mi lete u zagrljaj i to me puni, puni me kao baterije, oni su veseli zaigrani i sretni, a ja umoran i ponosan. Stari me grli, a Dunja mi je kupila sladoled. Kakva žena - najbolja. Tu se nakratko pozdravljamo i krećem brzo dalje, a dogovaramo da se vidimo u Umagu na cilju, jer ću Buje proletiti. 

Do Buja je makadam i trči se, te jedva čekam stići. Tamo se kratko punim, samo mineralna, jedem naranču i možemo u zadnjih 14 km. Tu zadnju dionicu sam istrčao jednolično, a u glavi je bilo svega. Znao sam da ću završiti utrku što je bilo primarno, sekundaran cilj je bio između 27 do 27:30h što bi značilo za dana i da ne ulazim u drugu noć. Dolazim u Umag na rivu, zadnji je kilometar kad ispred mene moja obitelj malo kasni na cilj, a Dunja mi viče 20 minuta si uranio, pomislim, a šta da se vratim - hahahah. Dečki trče ispred mene i viču mi tata brže, brže. Ulazak u cilj na Trgu slobode je fantastičan i sam se tako osjećam, slobodno. Ljudi navijaju, bodre, a ja ulazim sa sinovima koji se trkaju sa mnom :)

U cilju skačemo, slavimo, a njima je veći adrenalin nego meni. Čak Neo odlazi do gospođe koja dijeli medalje i traži ju jednu, jer on je pobjednik. Leo odlazi nazad i još par puta utrčava u cilj ha ha ha. Na satu piše 26:36h za 171km i 7000mv uspona što je bolje od planiranog, a rezultatski  ukupno 43./374, 38. po spolu, 13. u kategoriji, a 5. Hrvat. 

Na kraju zadovoljan, ispunjen, prazan. 

Jedan predivan vikend u Istri, sportski i obiteljski. 

Ovime smo Dunja i ja kompletirali Istru 100, te u kolekciji imamo žutu stazu 42km, dva puta zelenu 67km, jednom plavu 110km i sada napokon crvenu 170km.

Ovim putem bi čestitao mojim prijateljima trkačima na istrčanoj stomajlerici Jasni Plemeniti, Dejanu Perasu i Kreši Valentiću te ekipi podrške Martina, Damir, Vilim i Jelena, hvala vam.

Također supruzi Dunji bez čije podrške ne bih bio tu gdje jesam. Hvala Du.

Uspješno završenom utrkom ostvario sam kvalifikaciju, odnosno mogućnost ulaska u lutriju za prestižnu utrku oko Mont Blanca, Ultra trail du Mont Blanc koja se održava svake godine u 8. mjesecu sa startom u Chamonixu i prolazi kroz tri države, Francuska, Italija i Švicarska. Na godinu u 1. mjesecu su predprijave za tu utrku, a dali ću se prijaviti još ne znam. Neka je zdravlja, a ostalog će biti. Lijep pozdrav.