Valpovo suosjeća…

Korisnička ocjena: 5 / 5

Detalji

Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Prosinac 2024 20:00

Napisao/la Vladimir Vazdar, Zdenka Lončarić, Ivančica Bulut

Hitovi: 2410

VALPOVO Ni snježna mećava nije omela stotine Valpovčana da se uključe u mimohod počasti žrtvama napada u Prečkom, pod nazivom „Za sigurnu školu“.

Savjet mladih Grada Valpova, uz Osnovnu i Srednju školu u Valpovu, a uz potporu Grada Valpova organizirali su  mimohod tišine koja mora odjeknuti u svijesti svih koji mogu utjecati i omogućiti sigurnu školu.

U mimohodu, kojeg su povele Katarina Sopek, predsjednica Savjeta Mladih te ravnateljica Srednje škole Svjetlana Kalpić sa suradnicima, rame uz rame, od Srednje škole, preko središnjeg trga do Osnovne škole, po hladnoj, snježnoj vijavici koračali su roditelji, bake, djedovi, profesori, učitelji, učenici, gradonačelnik Matko Šutalo sa suradnicima…

Kod Osnovne škole Matije Petra Katančića nepreglednu je kolonu sugrađana dočekala ravnateljica Sanja Birović sa suradnicima.

Nakon minute šutnje, Nora Pastulović i Lora Pandurić, učenice 3.b razreda Opće gimnazije pročitale su tekst meditacije koja je sudionike potakla na razmišljanje i misli usmjerile onima koji u djelokrugu svojih nadležnosti mogu spriječiti ovakve tragedije u budućnosti.

Nora Pastulović i Lora Pandurić

"Za suze neisplakane, riječi nerečene, zastale na putu od srca do glasa, za dane nedočekane, noći neživljene. Šaljemo vam misli zagrljene, dok nemoćni palimo svijeće po putu. Ljubav, to je ono što jest Bog, Svjetlo svijeta. Sazdani smo od ljubavi, satkani od svjetla. U mraku, patnji i boli, koja se nadvija sve jače nad čovječanstvo, trebali bismo bivati zajedno, u svjetlu. To je ta ljubav. Svjetlo je oduvijek probijalo mrak. I kad je nemoguće. Kad je nestvarno. Iskra neumoljivo reže crninu. Poput hrabrih ljudi. Poput njihove tihe snage. Nenametljive sile. I najgroznije zlo Najsuludije Najnečovječnije Biva otkupljeno čistoćom svjetla. Kada jednom otiđemo odavde, šta ćemo ponijeti sa sobom I šta ćemo ostaviti onima koji ostaju, onima koje volimo da ih grije Koja blaga i bogatstva. Ništa. Ništa. Osim ljubavi. Osim je riječ vrhovna. Jer je uz nju. To je sve što imamo i sve što možemo. Samo nju ostavljamo. Zamislite da je nemate. Zamislite tu prazninu. Nezamislivu. Nevjerojatnu. Pa ipak, postoje ljudi koji je nisu osjetili pa su su postali svirepi i gonjeni prazninom užasa razaraju sebe razarajući svijet u kojem žive i ljude s kojima ga dijele. Ali, može li se ubiti ljubav Može li se razoriti svjetlost Može li se zapaliti svijet Može li zavladati mrak Može li pobijediti zlo zauvijek Ne. To može Ljubav. Iz nemogućeg, iz pepela, iz boli duboke kao bezdan ona se uvijek ponovno rađa. Svjetlost uvijek nadvlada mrak. Izroni zora iz bezdana, lijepa poput rođenja. Jer stvara život. Donosi milost. Najkrvavije dane, najstrašnije rane iscijelit će snagom ispunjenja. Nadom. Čovječnošću. Svjetlom svijeta. Žalosni smo što se tragični događaji poput ovih ponavljaju. Duboko smo pogođeni tragičnim događajima u školi, s nevjericom i dubokim suosjećanjem tugujemo za preminulim djetetom, svima nastradalima u ovom događaju, s njihovim najmilijima, roditeljima i nastavnicima. Nakon ovako teškog traumatskog događaja, podrška je potrebna ne samo izravnim žrtvama, već i cijeloj zajednici. Traumatski događaji su teški i ugrožavajući svim ljudima i izazivaju čitav niz različitih reakcija i to je normalno i očekivano. Svima je teško, jer smo ljudi. Odraslima i djeci potrebno je neko vrijeme da se oporave i da mogu ponovo funkcionirati kao i prije događaja. U tom periodu potrebna je podrška bliskih ljudi, obitelji, prijatelja…

Ovakvi događaji izazivaju mnoge, prirodne i očekivane reakcije, jer smo ljudi : šok, nevjericu, tugu, bespomoćnost, tjeskobu, ljutnju, poteškoće s razumijevanjem, nemir, tjelesne reakcije…I djeca koja za događaj samo čuju bore se s različitim mislima i osjećajima jer se tragedija dogodila drugoj djeci – kao što su oni. Mnogi će pomisliti kako su to mogli biti oni ili njima netko poznat, zato sada trebaju dodatnu podršku važnih odraslih u koje imaju povjerenje. I na kraju, još jednom se podsjetimo kako smo odgovorni za društvo i svijet u kojem sva djeca odrastaju, u kojem imaju potrebu da budu viđena, utješena, zaštićena i sigurna.“

Iako ni najstariji sudionici mimohoda ne pamte ovakav uzrok okupljanja, ne pamti se niti ovakav odaziv sugrađana. Valpovo je pokazalo da posjeduje neiscrpne količine osjećaja zajedništva, suosjećanja i energije da ga iskaže.

Mimohod je završen paljenjem i polaganjem lampiona uz staze u školskom dvorištu kao izraz žaljenja i suosjećanja sa žrtvama tragedije u Prečkom.