IVAN DANDIĆ: Nakon 63 godine oprostio se od aktivnog bavljenja rukometom
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 19 Prosinac 2023 09:51
- Napisao/la Vladimir Vazdar/ustupljene fotografije
- Hitovi: 1491
BELIŠĆE Krajem kalendarske godine nerijetko sumiramo godinu na izmaku, prisjećamo se svega što ju je obilježilo.
S posebnim će se emocijama godine od koje se opraštamo prisjećati Ivan Dandić – Cimba. Kao mjesto za razgovor odredili smo kafić u Belišću i u miru počeli odmatati sportsku karijeru jednog od najdugovječnijih sportaša i sportskih funkcionara u Belišću, ali i okolici. Kada smo dogovarali razgovor o toj temi zamolio sam ga da ponese koju fotografiju iz bogate sportske natjecateljske karijere, i kad sam vidio da dolazi s torbama, nisam očekivao da će ponijeti i najnovija priznanja.
-Ne želim da misliš da izmišljam, tumačio je vadeći iz torbi dimenzijama i značajem dojmljiva priznanja.
-Ja sam sportaš od 1960. godine, započeo je svoju ispovijest.
-Počeo sam kao četrnaestogodišnjak igrati rukomet. Starija generacija me lijepo primila i odmah su me uključili u gotovo prvu ekipu. Dvadeset godina sam igrao za Rukometni klub Belišće, i najveći domet mi je bila Jedinstvena hrvatska rukometna liga.
Šest godina sam bio trener, jedno vrijeme sam bio trener mlađim dobnim skupinama, a povremeno sam jedno vrijeme vodio i prvu momčad. Zatim, nakon dvadeset godina i svih igračkih i trenerskih iskustava, sam utvrdio da ne poznam pravila, da se nerijetko bunim protiv sudačkih odluka iz neznanja pa sam odlučio svladati ih i naučiti pravila rukometne igre, i upisao sam se na seminar kako bih polagao ispit za rukometnog suca. To je bilo 1983. godine. Ispit sam položio i odlučio sam, ne biti više trener, nego otići u „sudačke vode“, gdje sam lijepo sam primljen, kao osoba i kao sportaš.
...kao trener muške ekipe RK Belišće.
... kao predsjednik Ženskog rukometnog kluba,
U to su vrijeme propozicije nalagale da mogu suditi do pedesete godine pa sam sudio trinaest godina i tijekom sudačkog staža sam vidio što znači dijeliti pravdu, biti pošten i iskren biti dosljedan sudac.
Sudio sam na svim razinama do prve rukometne lige. Kada sam navršio pedeset godina života, tražili su od mene da budem nadzornik suđenja, i potom sam 24 godina bio nadzornik suđenja. Položio sam sve što je trebalo položiti za obavljanje odgovorne zadaće nadziranja suđenja i tijekom tih godina sam ima privilegiju usmjeravati brojene generacije mladih sudaca. S posebnim se zadovoljstvom sjećam i Matije Gubice i Borisa Miloševića kojima sam bio prvi mentor, a kasnije su, zahvaljujući prije svega svojim kvalitetama, upornosti i znanju, postali najbolji sudački par na svijetu.
I danas kada su svjetski afirmirani, nakon što su sudili finala dva svjetska prvenstva Olimpijskih igara i sva finala velikih natjecanja Europske i Svjetske rukometne federacije, sa zahvalnošću se prisjećaju mene i drugih kolega koji su ih oblikovali u rukometnom smislu i govore, kako ne bi postigli sve ostvarene uspjehe da nije bilo nas. Dakako, ponosan sam na to.
Nakon dugih godina koje sam proveo u rukometu, u vrijeme korone, zbog svih okolnosti koje su uslijedile, odlučio sam se povući iz rukometa. Uvjeravali su me kolege da još mogu, u skladu sa svojim fizičkim i umnim sposobnostima, nastaviti kao nadzornik suđenja, ali ove sam godine odlučio povući se.
Sudačka organizacija, Udruga hrvatskih rukometnih sudaca pozvala me na seminar u Čakovcu gdje mi je 3. rujna ove godine uručena plaketa za izuzetan doprinos rukometnom suđenju. Prije nekoliko dana 11. prosinca ove godine i moja matična sudačka organizacija Zbor rukometnih sudaca Osijek uručila mi je plaketu za izvanredan doprinos u radu
Ponosan sam na te priznanja i zahvalan kolegama što nisu zanemarili moj doprinos rukometu uopće. Rukomet je moj život. Sve što imam i što sam postigao obojano je rukometom, međutim, treba izračunati koliko je to odsustvovanja s nedjeljnih ručkova u krugu obitelji, propuštenih dječjih rođendana i važnih obljetnica u 63 godine bavljenja rukometom na ovaj ili onaj način, koliko je to odricanje. Najviše je trpjela moja obitelj pa mi je drago i zbog njih da sam ova priznanja primio.
Primio sam tijekom karijere i druga priznanja, primjerice 1971. godine kad sam proglašen najboljim sportašem Belišća, međutim s gorčinom doživljavam odnos lokalne sredine sada, u ova vremena, prema rukometu i prema zaslužnim pojedincima koji su je predstavljali svugdje gdje su igrali, sudili ili nadzirali suđenje, i dali velik doprinos popularizaciji tog sporta.
No, godinu, i ovu posljednju u kojoj sam se još uvijek aktivno bavio rukometom, želim završiti optimistički, uz najbolje želje svim sportašima Belišća u ostvarenju što boljih sportskih rezultata i promociji Belišća kao grada sporta. Želja mi je da njihovi sportski dometi butu odgovarajuće valorizirani i nagrađeni i da im donesu toliko radosti koliko su meni donijele radosti i zadovoljstva moje 63 godine bavljenja rukometom, zaključio je Ivan Dandić- Cimba.
