Od kolijevke pa do groba…

Korisnička ocjena: 5 / 5

Detalji: Objavljeno: Ponedjeljak, 08 Veljača 2021 13:53; Napisao/la Mirko Pauković/Anica Basrak; Hitovi: 1627

VALPOVŠTINA Virtualno obilježena 55-ta godišnjica mature generacije 1965/66 Ekonomske škole u Valpovu,

Okupljanje i obilježavanje godišnjice mature uvijek je poseban događaj i kod sudionika izaziva uzbuđenje, jer će se nakon nekoliko godina ponovo susresti s prijateljima i prijateljicama s kojima su sjedili u školskim klupama dijeleći svoje mladenačke snove, strahove od ispita, ali puni vjere u lijepu budućnost.

Maturanti generacije 1965/66.godine Ekonomske škole u Valpovu nakon završnog ispita rastali su se s dogovorom da će se okupiti za pet godina.

Rastali su se. Neki su upisali fakultet, neki su se odmah uspjeli zaposliti, neki su ubrzo ušli u brak sa svojim mladenačkim ljubavima. Rađali su djecu i stvarali svoj dom.

Mladost je lijepa, ali dok je imamo nismo toga svjesni. Bilo je problema, ali kada imate dvadeset i nešto godina ti problemi koliko god bili teški lakše se prevladavaju.

Susret po susret, godina po godina i maturanti Ekonomske škole Valpovo generacije 1965/66 okupiše se 1986. godine na 20-tu godišnjicu mature uz sudjelovanje razrednika 4a prof.Ljube Miladinovića i razrednice 4b nastavnice Hlavač Nede. Razrednici su promatrali svoje učenike, a bile su to sada majke i očevi djece koja su bila približnih godina kao i oni kada su maturirali. Sada su bile teme njihova djeca: kako su, koliko su godina, hoće li na fakultet i slično.

Gospođa Neda Hlavač gledala je i slušala tu svoju donedavnu "djecu", svoje učenike koji postadoše profesori, ekonomisti, rukovodioci, majke, očevi i sa sjetom se prisjećala lijepih doživljaja iz vremena školovanja. Sjećala se njihovih tjeskoba, njihovih napora da ostvare što bolje ocjene ili da izbjegnu negativnu ocjenu. Primijetila je gospođa Neda pokoji ozbiljan pogled i sjenu na licu koje donose godine.

Tada su se dogovorili da je slijedeći susret 1991. godine na 25-tu godišnjicu mature. Nisu ni mogli naslutiti što ih sve čeka.

1991.godine izbio je rat. Mnogi muževi, očevi i sad već njihovi odrasli sinovi, obukoše uniforme i odoše u rat kao i tisuće drugih. Tad su se mnogi susreli sa svim strahotama i tragedijama koje donosi svaki rat i događaji oko rata.

Tranzicijska previranja u državi donijela su silne promjene u tvrtke u kojima su mnogi radili i po trideset godina. Teško vrijeme i za najsnalažljivije. Ali, život je takav: zatvori vrata, ali ostavi otvoren prozor. Netko se u tom vremenu nekako snalazio i odabirao put koji se njemu ili njoj činio jedino moguć. Na mnogima je to ostavilo nekakav trag.

Okupljanje 1991. godine na 25-tu godišnjicu mature nije bilo moguće.

Godina po godina i tako prođe trideset pet godina od posljednjeg susreta.

U svakoj generaciji postoji netko tko ima sposobnosti, znanja i htijenja da nešto napravi za zajednicu. U ovoj generaciji bila i jeste to gospođa Anica Basrak pa ću je zamoliti da nam kaže kako je došlo do obilježavanja pedeset pet godina mature nakon trideset pet godina od zadnjeg okupljanja.

-Danas kao sedamdesetgodišnjaci mnogi zaziru od moderne tehnologije, mislim prije svega ovdje na mobitele, pogotovo na ove pametne telefone, započela je svoje kazivanje Anica Basrak.

-Okružena svojom djecom koja se tim pametnim telefonima lako snalaze i koja im jako puno pomažu u svakodnevnim aktivnostima: on-line nastava, google , spoznavajući tisuće novih znanja i informacija i kako lako razmjenjuju te informacije sa svojim prijateljima ili ovi stariji sa svojim kolegama širom svijeta i na poslu. Naročito me privlačila mogućnost video komunikacije s kojom sam se srela još prije dvadeset godina putem Skyp-a, kada su naša djeca živjela u inozemstvu.

Spoznavajući sada prednosti i tajne pametnih telefona u video komunikaciji, danas se moja obitelj u vrijeme korone redovito viđa i razgovara. Tome su svakako zaslužni mlađi članovi obitelji.

Jednog dana sam pomislila: zašto ne bih probala pozvati svoje školske prijatelje te pored razgovora i da ih vidim. S nekima sam brzo uspostavila kontakt i bili su oduševljeni što pored razgovora imamo mogućnost i da se vidimo. Predložila sam im da probamo organizirati video sastanak povodom pedeset i pete godišnjice mature. Svi su prihvatili i počela sam pripreme za taj i takav susret.

Moram reći da sam se našla pred preprekama koje su stvorile godine. Mnogima se izgubio trag bolje reći promijenili su adrese stanovanja, neki su napustili zavičaj i domovinu. Kod mnogih sam osjetila strah i nelagodu, jer nisu imale takva iskustva ali umirila sam ih i utješila da se obrate mlađima oni će ih podučiti. Mnogima sam rekla da ni drugi nisu baš puno upućeni, ali zajedničkim snagama to ćemo savladati.

Zanimljivo je bilo kada sam uspjela kontaktirati dvije prijateljice u Kanadi, jednu u NJemačkoj, jednu u BiH, jednu na proplancima podno Kopaonika, a jednu podno Avale. Najviše sam, normalno, kontakata uspostavila u Belišću, Valpovu, Osijeku i okolnim mjestima. Prvi kontakti su mi dali razloga da vjerujem u uspjeh cijele akcije.

Divno je bilo spoznati da su nam sada naša djeca potpora u učenju abecede na mobitelu kao što smo mi njih čili abecedu za čitanje.

Sada smo morali učiti što je viber, što je SMS poruka što znači zajednički broj grupe, naučiti slati fotografije itd.

Tražile su se stare fotografije iz razreda, našega dvorca i sa zajedničkih susreta.....

Malo pomalo uspjela sam dobiti potvrdu od sedamnaest kolega i kolegica da će 5. veljače 2021. g. u 17 sati biti s mobitelom u ruci i čekati moj poziv. Bilo je zanimljivo vidjeti se nakon trideset i pet godina neka lica koje je vrijeme izbrisalo iz sjećanja ili smo ispod imena tražili osobu kakvu smo je pamtili.

Godine su ostavile trgove, ali kada su se nasmijale ili napravile karakterističnu gestu lako smo se prepoznavale.

Svi su imali pet minuta da kažu u kratkim crticama ono što su smatrali da je zanimljivo u njihovom životu. I sama sam postala udovicom i puno kolega i kolegica ostale su bez svojih bračnih partnera. Video susret je svima vratio osmjeh na lice, jer su svoj gubitak mogle podijeliti sa sebi dragim prijateljima iz mladosti. Bilo mi je zanimljivo što je većina spominjala djecu onako usputno, a s puno ljubavi i ponosa su govorili o unucima.

Riječ po riječ, lik po lik, vrijeme susreta se približilo kraju, a baterije mobitela su se skoro ispraznile, počelo je opraštanje sa željom da se ponovo, na sličan način okupimo i pročavrljamo o sebi i našim najmilijima.

Na kraju moram reći da sam sretna što smo svi našli zadovoljstvo u ovom video susretu i što će se ovi kontakti nastaviti, zaključila je Anica Basrak.

Rekao sam da život zatvori vrata, ali otvori neki prozor. Korona virus zatvorio nam je vrata za sastanak uz kavicu ili neko piće, ali otvorio nam je prozor - ekran mobitela.

I tako je 5. veljače 2021., oko 20 sati nakon, tri sata video sastanka završio, vjerujem jedan od rijetkih načina obilježavanja godišnjice mature.

Kamere su isključene, a u rukama je ostao mobitel zamračenog ekrana čekajući da zasvijetli pozivom drage osobe.

Ovaj zapis završit ćemo drugim dijelom stiha iz podnaslova:

…NAJLJEPŠE JE ĐAČKO DOBA

Basrak Anica 4a iz Belišća

Pauković Mirko, suradnik