ZDRAVLJE:Ozljede Ahilove tetive

Detalji: Objavljeno: Srijeda, 03 Travanj 2019 09:16; Napisao/la PROMO-Aura centar za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju Valpovo; Hitovi: 2070

Sa stražnje strane potkoljenice nalaze se dva mišića koja većinom čine oblik Ahilove tetive.

ANATOMIJA

Jedan je bliže površini, zovemo ga gastrocnemius, dok se drugi nalazi odmah ispod njega, a ime mu je soleus. Oba ova mišića prelaze u donjem dijelu potkoljenice u zajedničku tetivu, koju još nazivamo i ahilova tetiva. Ona se pak hvata za petnu kost. Ahilova tetiva je vrlo jaka i debljine je oko 1.5 cm. Ona prenosi snagu mišića lista na petu te je pritom izložena ekstremnom opterećenju. Pri skoku uvis, na tu tetivu djeluju sile koje su i do 15 puta veće od tjelesne težine, a za vrijeme trčanja na duge pruge, tetiva je izložena silama koje iznose više od 1000 tona

VRSTE OZLJEDA

Dva su najčešća tipa ozljede ahilove tetive i struktura koje je neposredno okružuju. Prva je upala same tetive ili njenog hvatišta za petnu kost. One spadaju u sindrome prenaprezanja, što će reći da nastaju zbrajanjem mikrotrauma i njihovim pretakanjem u bolni upalni proces. Drugi tip je puknuće same tetive ili prelaska mišića u tetivu. Iako i do njihova nastupa običajeno dolazi prethodnim manjim ozljeđivanjem, karakteristično je da nastaju bez prethodne najave, obično kod trauma ili iznenadnih i intenzivnih fizičkih aktivnosti koje opterećuju upravo taj dio lokomotornog aparata.

FAKTORI RIZIKA

Prije svega, to je povećana fizička aktivnost. Bez obzira radi li se o rekreativcu koji je odlučio više trčati u proljeće, e ne bi li uklonio višak kilograma skupljenih preko zime, ili je riječ o profesionalcu koji tijekom fizičkih priprema naglo poveća ukupno opterećenje u trenažnom procesu. Zatim, tu je i slabost mišića potkoljenice, pa i mišića butine, koja uzrokuje prenapreznje u tijeku tetive. Skraćeni, ili nedovoljno istegnuti mišići također mogu biti uzrok ozljede, ili jedan od njih. Dalje, spušteno stopalo, naročito ako je još i izvrnuto može stvoriti plodno tlo za razvoj upale. Na kraju, sama obuća, naročito sportska može potaknuti upalni proces. Osim obuće i sam teren na kojem se sportska aktivnost događa može nepovoljno utjecati na ahilovu tetivu, naročito ako je tvrd i sklizak.

SIMPTOMI

Dva su mjesta na kojima se upala najčešće razvija. Jedno je samo hvatište tetive za petnu kost, dok je drugo na njenoj sredini. Bez obzira na sam upaljen dio, najčešće se simptomi (bol) razvijaju polako. U početku se pojavljuju u tijeku fizičke aktivnosti ili neposredno poslije nje. Kasnije, intenzitet boli se povećava, te je prisutna već na početku aktivnosti, a ne prolazi sa odmorom. Jutarnja bolnost kod ustajanja iz kreveta vrlo je karakteristična, te može ili ne mora proći sa razgibavanjem ili hodanjem. Razvija se vidljivo i opipljivo zadebljanje na samoj tetivi, koje je bolno na dodir, a dodatno ga iritirati može obuća. Iako ovo stanje često susrećemo u sportaša, naročito onih kojima su trčanje i skokovi primarne kretnje, nije neobično vidjeti tendinitis (ili tendinopatiju, kako je danas sve češće zovemo u struci) i u ljudi koji su nesportaši.

PUKNUĆE AHILOVE TETIVE

Ahilova tetiva, kao najjača tetiva u ljudskome tijelu ne puca baš tako rijetko kako bi se moglo činiti na prvi pogled. Njena snaga i debljina nije apsolutno osiguranje protiv ozljeda, naprotiv. Puknuće ahilove tetive nastaje gotovo bez ikakvog upozorenja, prijašnje boli ili neke druge vidljive ili osjetne ozljede.

Tipično, ozljeđeni opisuju puknuće ahilove tetive kao kratku i vrlo oštru bol u predjelu potkoljenice. Neki opisuju i zvuk poput pucnja bičem, dok drugi govore o osjećaju sličnom udarcu. Nejasno je i zašto neki proživljavaju strašne bolove u tom trenutku dok drugi osim šepanja i osjećaja da „nije sve u redu" nemaju izrazitije bolnosti. Bez obzira na te početne razlike, po puknuću tetive slijedi otok i nemogućnost normalnog hodanja, uz bolove pri njegovu pokušaju. U koliko se sumnja na puknuće, odmah je potrebno odvesti ozljeđenog na hitnu pomoć, kako bi se učinila dijagnostika.

LIJEČENJE

Liječenje se obično započinje ledenim oblozima uz izbjegavanje pokreta koji izazivaju bolove (nije nužno potpuno mirovanje). Nešto kasnije nastupa cijela baterija fizioterapijskih metoda, od elektroterapije, ultrazvuka, lasera, do pulsne magnetoterapije, a sve kako bi se upala smanjila na najmanju moguću mjeru, te istovremeno poboljšala prokrvljenost ozlijeđenog dijela tetive. Od iznimne je važnosti u ovoj fazi liječenja upravo kinezioterapija, dakle vježbanje i to sa dva osnovna cilja. Prvi je poboljšanje fleksibilnosti (istezljivosti) tetive, dok je drugi jačanje mišića potkoljenice, te njihove izdržljivosti. Vježbe balansa u tom su cilju od velike pomoći. Ukupno liječenje može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a sve u zavisnosti od tipa i trajanja same upale. Kod sportaša, kritična je faza trenutak povratka u sportsku aktivnost, koji mora biti odmjeren i postupan, ne bi li se izbjeglo ponavljanje ozljede.

Operativno liječenje tenidnopatija ahilove tetive čini se rijetko i to tek onda kada su iscrpljene sve druge terapijske metode. Razlog tome jest taj što rezultati operacija nisu uvijek onakvi kakvi bi smo željeli. Kortizonske injekcije (snažni protuupalni sintetički hormon) direktno u samu tetivu mogu naglo ukloniti bolove, ali i znatno povećati rizik od njenog puknuća, naročito u sportaša, te ih stoga izbjegavamo. Analgetike upotrebljavamo rijetko, a i tada samo dok period intenzivnih bolova ne prođe. Izuzetno je važno razumjeti da i poslije nestanka bolova valja održavati kondiciju mišića i tetive dobrima, a kako bi se izbjeglo dodatno ozljeđivanje. U sportaša to činimo kompenzacijskim i dodatnim vježbanjem, a u nesportaša jednostavnim održavanjem snage i fleksibilnosti.

Sponzor članka je: Aura centar za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju Valpovo