Od goreg uvijek ima gore
Korisnička ocjena: 5 / 5
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 12 Prosinac 2022 11:24
- Napisao/la Vladimir Vazdar
- Hitovi: 2318
S dvadeset godina stradao je u teškoj prometnoj nesreći, dugo i teško se oporavljao, a danas, iako slijep, nadahnuto hrabri sve osobe s invaliditetom u svojoj blizini.
Tihomir Hajduković je te kobne jeseni, poslije završetka srednje škole, nakon povratka iz vojske dobio stalan posao. Radost je bila kratkog vijeka. 30. listopada 2002. godine dogodila se prometna nesreća u kojima je zadobio strašne ozljede mozga. Liječnici su rekli - kao da je preživio tri jaka izljeva krvi u mozak. Prognoze su bile poražavajuće. Liječnici su bili uvjereni da će tek vegetirati, da se neću moći kretati, niti govoriti.
-Bio sam u induciranoj komi, prepričava nam svoju kalvariju. Govori mirno, staloženo, koncentrirano.
-Na to me vrijeme podsjeća i jedna anegdota. Ležao sam jedno vrijeme u bolnici, nepokretan i nesvjestan stanja i okoline. Održavali su me na životu. No jednog jutra, nakon određenog vremena, probudim se i osjećam kako me dvije ženske osobe spužvama peru po rukama i čujem ih kako se jadaju jedna drugoj i žale kako rade od jutra do sutra za male novce i pitaju se tko je kriv za takvo stanje u državi. Na to sam im odgovorio: Mesić!
Prestravile su se, jer su mislile da, budući da sam u komi, ne čujem i nisam svjestan svoje situacije. No, eto ja sam ih čuo i pokušao se našaliti.
Međutim bio sam slijep. Isprva ni ja, a ni liječnici nisu bili svjestan te činjenice i tek je moj otac utvrdio da ne vidim. Isprva je bilo neke nade da ću progledati i rekli su mi da bi ponovo mogao vidjeti za tri-četiri godine, međutim, eto, već dvadeset godina sam slijep. Prolazio sam težak proces oporavka, jer sam imao hemiparezu lijeve strane i postupno mi se osjećaj u ruci vratio. No, budući da imam odstranjen dio lubanje od čeone kosti da zatiljka, veličine prosječnog ljudskog dlana savjetovali su mi da idem na operaciju i da će mi ugraditi plastiku u lubanju. Operacija je trajala osam sati, a kao posljedica, zbog te intervencije mi se ponovi vratila hemipareza lijeve strane tako da lijevu ruku ponovo ne mogu micati i nemam osjet u prstima, pojašnjava nam Tihomir, sada četrdesetogodišnjak.
Tako se našao na početku svoga teškog i mukotrpnog procesa oporavljanja, punog izazova. Teško je podnosio gubitak vida. Bio je slabo pokretan i većinu vremena je provodio u krevetu, gotovo nepomičan. Ali, prije tri godine se sve promijenilo.
Nakon 15 godina čekanja dobio je osobnu asistenticu, Ivanu Abramić, koja je s njim od 8- 12 sati, pola radnog vremena. Svaki dan dolazi k njemu, malo prošetaju kroz selo ili odlaze na aktivna druženja u udrugu MI ili Zvono. Upravo to, druženje, ključno je u novoj Tihomirovoj životnoj etapi. Uz njezinu pomoć uključio se u svijet koji ga okružuje i intenzivno se u njega uključio. Dakako, najčešće je u društvu osoba sličnih ograničenja poput njegovih, ali, pun optimizma, hrabri ih i tješi.
-To mi jako puno znači. Svaki put nešto novo, neke nova aktivnost. Eto prije neki dan smo završili izradu adventskih kalendara. A srijedom nam dolazi i fizoterapeutkinja Karla Dukić Ištoković, pojašnjava nam dok sjedimo u Gradskoj knjižnici i čitaonici gdje se, u sklopu projekta Inkluzivni val, druži s drugim sudionicima projekta koji i jeste usmjeren na jačanje usluga koji pridonose borbi protiv socijalne isključenosti osoba sa invaliditetom, djece s teškoćama u razvoju i osoba starijih od 54 godine. Toga su dana upravo slavili nečiji rođenadan.
-Dobra je osoba i sjajno reagira na našu suradnju pa smo ostvarili dobar odnos, svjedoči nam Ivana.
- Doživljavam Tihomira kao mlađeg brata i posebno cijenim kod njega što je svoj invaliditet shvatio kao realno stanje i tome se maksimalno prilagodio. S tim živi i nastoji taj pozitivan pristup toj činjenici prenijeti i na druge invalidne osobe s kojima dolazi u kontakt. Kad ga pitaju kako je, uvijek je dobro i kaže:Samo da ne bude gore.
-Preostalo vrijeme, kada nisam s mojom asistenticom Ivanom, sada mogu puno korisnije provoditi jer sam član knjižnice za slijepe osobe pa mi pošalju knjige koje preslušavam, a dolaze mi i nećaci pa se igramo Čovječe ne ljuti se!
Moram se pohvaliti da sam uz veliku Ivaninu pomoć svladao i Braillevo pismo. Dolazila je iz Zagreba iz Centra za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ jedna gospođa koja je sa mnom radila na učenju pisma za slijepe. Dolazila je jednom mjesečno i podučavala me i zadavala zadaće, a onda je Ivana, na temelju svojih zabilješki sa mnom nastavila raditi i pomagati mi da naučim u potpunosti. Sad imam stroj i na taj način dodatno komunicirati.
Živi u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima i obitelji mlađeg brata, a u kući su napravljene preinake koje mu omogućuju lakše kretanje i ugodniji boravak. Druženja s članovima Udruge Mi ili udruge Zvono, koje je također član obogaćuju mu život, a njegova krilatica :“I od goreg ima gore“, jer dodaje, „Mogao sam ostati i gluh“, nadahnuće je, ohrabrenje i utjeha svima oko njega. I zato je rado viđen i na paljenju adventskih svijeća, na druženjima članova Udruge Mi i Zvono ili pak na proslavi jubileja Zajednice Vjera i Svjetlo, čiji je također član.
