Predstavljena knjiga „Kruva ti, bajo!“

Detalji: Objavljeno: Srijeda, 09 Studeni 2016 10:16; Napisao/la Sandra Miljački Andrić/Vladimir Vazdar; Hitovi: 2126

VALPOVO Sinoć je u prepunoj dvorani Multimedije Gradske knjižnice i čitaonice Valpovo predstavljena nova, sedma knjiga umirovljenog profesora Josipa Matijevića „Kruva ti, bajo!“, u suradnji s Ogrankom Matice hrvatske u Valpovu.

Knjigu je, osim samog autora predstavio i Stjepan Najman, tajnik Ogranka Matice te lektorica, profesorica Natalija Mihaljević, koja je, između ostaloga, naglasila kako se radi o romanu koji je prikazan kroz slike iz svakodnevnog života mještana Ladimirevaca, a narativno ga prikazuje lik Jozete. Posebnost knjige je govor kojim je pisan, naime autor koristi starošokački ekavski dijalekt kojeg je i sam izvorni govornik. Autor je i naglasio kako mu je namjera i bila, osim prikupljanja seoskih dogodovština, očuvati govor koji sve više zamire na ovim prostorima i vrlo je malo onih koji još uvijek njeguju ekavski dijalekt.

Scenski su zgode izvrsno prikazali Fabijan Štefić i Josip Štefić koji su dramaturški prikazali tri priče: „Ma︢rica“, „Slika“ i „Učiteljica“ i na taj način približili Matijevićeve priče publici.

Za glazbeni dio pobrinuli su se članovi Tamburaške sekcije HKUD-a Valpovo 1905. pod vodstvom Duška Topića.

Cjelokupni program je vodila Sandra Miljački Andrić te je na kraju čestitala autoru, zahvalila svima i dodijelila zahvalnice za sudjelovanje u programu Mjeseca hrvatske knjige.

Prikaz knjige Kruva ti, bajo

Natalija Mihaljević, prof

Roman Kruva ti, bajo, autora Josipa Matijevića zanimljive je strukture i može se promatrati i kao zbirka kratkih priča povezanih likom Jozete i pripovjedača. Lakoću čitanja dvjestotinjak stranica ovoga djela omogućuje jednostavnost rečenice, fluidnost izričaja i obojanost humorom.

Već i sam naslov svojom živopisnošću upućuje na slavonski leksik. Poštapalica se kruva ti može još uvijek često čuti na našim lokalnim prostorima, a i bajo je nekako emotivno obojan i drag nam.

Komornost prostora birtije u Jozetinim će se pričama proširiti na selo. Inače je prostorno i vremenski vrlo suženo, čime autor postiže intimnost i pripovjednu iskrenost. Birtija je i inače mjesto sklapanja važnih poslova, razgovora, druženja, tuge i veselja na što nas autor na ovakav način i podsjeća.

Iz dijaloga Jozete i pripovjedača nikla je čitava fabula. Sve što trebamo saznati o selu, o predrasudama, o životu, o tračevma ili istinama, sve čujemo od Jozete. On je pripovjedač koji je „sveznajući“, ali ne u književnoteorijskom smislu, već doslovnom. On sve prati i zna o selu, njemu se vjeruje i svi mu govore i ono što on „jadan“ i ne bi htio znati. Sve on to nekako u povjerenju kazuje i s nelagodom: „kruva ti, bajo, ovo što sam čuo nikom nisam reko, ali tebi smem.“ (str.35)

Neposrednost je izričaja Jozete bliska slavonskomu čovjeku koji je radoznao, sklon „traču“, ali istovremeno hipersenzibilan i suosjećajan s tuđom nevoljom.

Ugođaj je sela prikazan vrlo živo, uvjerljivo i životu blisko. Prepoznajemo puno svakodnevnih situacija: zabrana pušenja u kavanama, ukradeni kazani za rakiju i bakrene rine (govoreći o bakru možemo povezati roman s novijom valpovačkom povijesti gdje prepoznajemo spomeničku Katančićevu sudbinu), „škola gotova, a nema dece“ , „zna se, bajo, zna u kojoj stranki moš puno toga jamit“ (str.43), važnost pojednaca u selu, važnost crkve u životu sela: „Eno, i župnik je u crkvi reko u propovedi za koga treba glasat.“ (str.43).

Kritika života Slavonca podsjeća na Reljkovićeva Satira i gotovo brižno, prosvjetiteljski želi Slavonca promijeniti, njegove navike i razmišljanja . To je najviše uočljivo po pitanju predrasuda što je u djelu vidljivo u priči o osnivanju ženskoga nogometnog kluba: „Kruva ti, još če i babe po selu zatepat tu loptu. Da umreš od smeja!“ (str.41)

Matijević je pripovjedač-perfekcionist. Važan mu je detalj, temeljito daje sliku živa razgovora u birtiji, kao i ambijent. Opisi su lirski, gotovo impresionistički. To je uočljivo kada mu zvukovi dječje graje iz škole bude sjećanja na djetinjstvo. Sjeća se široke ulice, visoke lipe, kanadske topole... U stilskom su postupku zamjetni aforizmi: “Ljudi su bogatstvo i još kad nađu zajednički cilj, združeni mogu puno toga napraviti. “ (str.20) ili govoreći o političkoj stranci u prošlosti Jozeta kaže: „Jedina stranka nam je bila dobrobit i napredak sela... u zajedništvu je svaki uspjeh“ (str.45). eufemizam: prije no što magle zatru moj trag.

Važan je humor u djelu. Time autor ublažava neke teške životne situcije i odaje vedru i ljepšu stranu života: „sinoć Marka za šankom dokazivo Roki da je on u pravu, a ovaj ni nikako verovo pa ga Marka moro lupit flašom po čelentari. Jozeto, upotrijebio je tvrd argument.“ (str.31)

Završetak je djela poput života. Ostavlja nas zapitane mora li baš tako biti?

Autoru je važan i grafički izgled djela, što je upotpunio prepoznatljivim slavonskim motivom žira i hrastovim lišćem na početku svakoga poglavlja-priče te promišljenim oslikavanjem naslovnice, u čemu mu je pomogao akademski slikar Andrija Ivanišić.

Matijević želi spasiti zaborava živi slavonski govor, običaje naših prostora, intimu slavonskoga sela i zato što sve rjeđe čujemo: divan, vešlonac, opanci, apa... on piše priče u kojima to živi. Želimo još puno ovakvih priča iz njegova pera.

I za kraj, kako sam i sama iz prosvjete i mene se dojmio jedan dio posebno pa molim mladoga gospodina Fabijana Štefića neka nam pročita. (Fabijan je primjer mladoga čovjeka koji će nam čuvati baštinu kroz slavonski govor. I hvala mu na tome.)

(str.47-48).