BOCANJEVCI:110 godina organiziranog školstva

Detalji

Objavljeno: Četvrtak, 26 Svibanj 2016 08:22

Napisao/la Vladimir Vazdar

Hitovi: 2857

BOCANJEVCI U sklopu ovogodišnjeg obilježavanja Dana škole Matije Petra Katančića, središnji dio programa je obilježavanje 110 obljetnice organiziranog školstva u Područnoj školi u Bocanjevcima.

U brojne goste, bivše učitelje i učenike ova je obljetnica obilježena izložbom fotografija, predavanjem o počecima školstva u Bocanjevcima te prigodnim programom učenika matične i područne škole.

Izložbu je otvorio ravnatelj matične škole Dalibor Košutić i tom se prigodom zahvalio priređivačima na čelu sa Sanelom Čuljak, voditeljicom područne škole, ali i mještanima Bocanjevaca i Gorice koji su svoju školu prigrlili i razvijali je kao središte društvenog života. U 110 godina dugoj povijesti naglašeno mjesto imaju učitelji, a posebno je istaknuo Josipa Bošnjaka, koji je cijeli svoj radni vijek proveo u Bocanjevcima odgajajući generacije sumještana.

O počecima školstva govorio je dr. Dinko Župan, znanstvenik koji se poviješću školstva bavi već dugi niz godina i autor je pisanih svjedočanstava razvoja školstva ovoga kraja.

Na početku prigodnog svečanog programa sudionicima proslave obratio se i dr. Dinko Burić, gradonačelnik Belišća. Tom se prigodom zahvalio svim organizatorima obilježavanja ove obljetnice, ali i svima koji su dio svog radnog vijeka utkali u odgoj i obrazovanje malih Bocanjevčana obavljajući težak, častan i ne baš uvijek primjereno nagrađivan posao.

S velikim je zadovoljstvom, osim pokroviteljstva nad proslavom, slavljeničkoj školi, njenim učenicima i učiteljima, darivao televizor.

U nastavku programa učenici područne škole izveli su kratak program ispunjen recitacijama, igrokazima i pjesmama, a u tome su im pomogli i članovi Pjevačkog zbora matične škole, i kao posebno iznenađenje, Zbor sastavljen od učiteljica Osnovne škole Matije Petra Katančića.

Obilježavanje obljetnice završeno je objedom i druženjem učitelja kojem su nazočili i brojni nekadašnji, umirovljeni ravnatelji i učitelji.

Počeci školstva u Bocanjevcima

Prilog povodom 110 godina od osnutka škole

dr. sc. Dinko Župan, Hrvatski institut za povijest

Podružnica Slavonski Brod

Osnivanje škole u Bocanjevcima

Kada je virovitičanin Ivan Paulik 11. rujna 1906. imenovan namjesnim učiteljem u Bocanjevcima nije imao točnu predodžbu o tome u kakvo selo dolazi raditi i živjeti. Stoga ne čudi što je pomalo razočaran u školskoj spomenici, koju je upravo on počeo voditi, o svom novom mjestu življenja zapisao sljedeće: „U njemu se ne nalazi niti općina, niti župa; uopće nikakav prosvjetni zavod, a ni tomu štogod sličnoga. U strani je; nema tu javne ceste, nema nikakova prometa, nema ni jednog obrtnika, osim dva kovača … U ovom mjestu, jer je udaljeno od svih okolišnih mjesta 6-7 km nijesu djeca nikoju školu polazila, bijahu isključivo svi stanovnici analfabeti.“[1] Njegovo razočarenje s novim radnim mjestom ne može se usporediti s razočarenjem osiječanke Bernardine Golić koja je 1897. godine započela raditi kao učiteljica u Ivanovcima. „Začuv, da mi je poći na novootvorenu školu, obuze me neka neizkazana radost, pošto unapred snovah, kako bi se dalo u školi što ljepše urediti, kako li uspješnije djelovati … Nu koli razočarana bijah stigav u Ivanovce. Škola tik dogradjena, u njoj kao u budućem mojem pristaništu najveći nered, nikakove ograde, dvorište puno jama; sve to naličilo više kakvoj pustoši, nego li prijatnu domu … Malo netom prije, bučan gradski život, sada mrtvilo, do sele u krugu ugladjena svijeta, sada medju neukim i prostim.“[2] Iako razočarani, učitelji i učiteljice koji su počeli s radom u netom otvorenim školama krajem 19. i početkom 20. stoljeća hrabro su se upustili u svojevrsni prosvjetiteljski poduhvat opismenjavanja u tadašnjem osječkom kotaru.  Naime, Hrvatska je u 20. stoljeće ušla s oko 50 posto nepismenih stanovnika što je tadašnje hrvatsko društvu stavljalo u kategoriju vrlo slabo razvijenog društva. Koliko je Hrvatska bila na periferiji, kada su u pitanju modernizacijski procesi u Austro-Ugarskoj Monarhiji, pokazuje podatak prema kojem je početkom 20. stoljeća u Donjoj Austriji bilo samo 5 posto nepismenih stanovnika.[3] Kad se postotak nepismenih u Hrvatskoj promotri na županijskoj razini može se zaključiti da je Virovitička županija, koja je imala sjedište u Osijeku,  s 48 posto nepismenih muškaraca i 51 posto nepismenih žena 1900. godine poprilično zaostajala za središnjim pokrajinama Austro-Ugraske Monarhije.[4] Upravo je taj veliki broj nepismenih stanovnika neprekidno poticao školske vlasti Virovitičke županije na planiranje i otvaranje novih škola. Tako je tijekom 1903. godine za osječki kotar predloženo osnivanje škola u Bocanjevcima i Bistrincima.[5] Na doprinosnoj raspravi iz 1903. za školsku novogradnju u Bocanjevcima skupljeno je 12 450 kruna.[6] Prema podacima iz školske spomenice najveći dio novca skupljen je tako što je selo Bocanjevci prodalo 6 jutara svoje urbarske šume za 8 000 kruna, a krajnji trošak izgradnje školske zgrade i učiteljskog stana iznosio je 14 000 kruna.[7] Nacrt školske zgrade i učiteljskog stana u Bocanjevcima izradio je tadašnji kotarski mjernik Hranicky, a izgradnja školske zgrade i učiteljskog stana povjerena je valpovačkom zidarskom obrtniku Josipu Finku. On je u Upisniku članova obrtnog sbora Valpova kao zidarski obrtnik upisan 1890. godine.[8] Prema podacima iz školske spomenice može se zaključiti da Fink nije redovito i na zadovoljavajući način isplaćivao svoje zidarske radnike jer su tijekom izgradnje školske zgrade stupili u štrajk. Štrajkovi su tih godina bili česti u gradu Osijeku i okolici što se odrazilo i na djelovanje radništva u cijeloj Virovitičkoj županiji. Vrhunac radničkog bunta dogodio se u svibnju 1905. kada je u Osijeku izbio generalni štrajk nakon kojeg je došlo do pojačanog djelovanja nekoliko radničkih organizacija među kojima je bila i „Social-demokratska organizacija zidara“ čiji je predsjednik bio zidar Adolf Kirch.[9] Sve to ukazuje na dobru organiziranost tadašnjih zidarskih radnika u Osijeku i okolici. Stoga ne čudi što su tijekom izgradnje školske zgrade u Bocanjevcima štrajkali i zidarski radnici koji su radili kod Finka. Iz školske spomenice nije vidljivo koliko je trajao štrajk zidarskih radnika u Bocanjevcima. Tadašnji pisac spomenice Ivan Paulik samo je konstatirao da se završetak izgradnje školske zgrade i učiteljskog stana zbog štrajka oduljio sve do 1. listopada 1906. godine.

Prvih trideset godina rada škole u Bocanjevcima

Prvi učitelj u Bocanjevcima Ivan Paulik imao je kao privremeni učitelj početnu plaću od 50 kruna mjesečno što je na godišnjoj razini iznosilo oko 300 forinti. Uz to dobio je na korištenje učiteljski stan, koji se nalazio u sklopu školske zgrade, te vrt i šest hvati drva za ogrjev.[10] Prvi školski odbor u Bocanjevcima započeo je s radom u listopadu 1906. godine, a činili su ga: općinski upravitelj Josip Fey, valpovački župnik Josip Jozić, općinski liječnik dr. Filip Lazarus, učitelj Ivan Paulik, te mještani Ivan Vidošić, Marin Pavoković i Mirko Vidošić. Županijska oblast u Osijeku 17. listopada 1906. imenovala je župnika Josipa Jozića mjesnim školskim nadzornikom, a on je ujedno bio i predsjednik školskog odbora. Tjedan dana prije toga započela je i nastava u Bocanjevcima, a u prvi su razred krenula sva djeca između 7 i 12 godine što je poprilično napunilo školsku učionicu u kojoj se od jednom našlo devedeset i dvoje učenika i učenica. Školu su uz bocanjevačku djecu polazila i djeca iz Vinogradaca i Gorice. Velika je razlika bila između broja učenika (60) i učenica (32), a ta praksa slabijeg slanja seoske ženske djece u škole bila je prisutna u čitavoj Hrvatskoj tijekom 19. ali i početkom 20. stoljeća. Tijekom narednih deset školskih godina omjer se između učenika i učenica pomalo smanjivao da bi do školske godine 1916/7. broj djevojčica bio nešto veći od broja dječaka (31 učenik i 34 učenice) čime je očito prevladana praksa slabijeg slanja ženske djece u školu.[11] Budući su do otvaranja škole svi stanovnici Bocanjevaca bili nepismeni tijekom školske godine 1906/7. u četiri zimska mjeseca u selu je održan tečaj opismenjavanja odraslih. Tečaj opismenjavanja je polazilo 16 polaznika i polaznica i to osam žena i osam muškaraca u dobi između 18 i 26 godina. Prema zapisu iz školske spomenice vidljivo je da su se tečajevi održavali tri puta tjedno. Na tim takozvanim analfabetskim tečajevima (tečajevi za nepismene) glavni je cilj bio stjecanje osnovne pismenosti kod što većeg broja nepismenih. Početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj su se primjenjivale dvije metode za opismenjavanje nepismenih. Prvu je promovirao učitelj Franjo Anderlić autor Abecedarke, a drugu učitelj Julije Gabel. Demonstracija njihovih metoda bila je prezentirana u Osijeku u listopadu 1905. godine, a Anderlićeva metoda se pokazala kao prihvatljivija.[12] Prema podatku iz školske spomenice tečaj opismenjavanja odraslih u Bocanjevcima također se odvijao prema Anderlićevoj metodi. Najveći broj tečajeva za nepismene u Hrvatskoj su održavala dva građanska društva. Prvi je bio Klub sveučilišnih građana za poduku analfabeta (Klub ABC) osnovan 1905. godine, a njegovi su članovi održali 308 tečajeva za nepismene kroz koje je prošlo oko 7000 odraslih. Godine 1911. izdali su vlastitu Abecedarku. Članovi te udruge zastupali su ideju davanja uloge učitelja svakom pismenom čovjeku, pa i seljaku. Drugo društvo nosilo je naziv Hrvatsko društvo za pučku prosvjetu, a počelo je s radom 1906. godine i imalo je oko 10 000 članova i vlastiti časopis Pučka prosvjeta koji je izlazio do 1911. godine. Društvo je održalo 124 predavanja za narod, osnovalo 44 pučke knjižnice, održalo 36 tečajeva za nepismene i podijelilo oko 30 000 raznih knjižica. Za razliku od Kluba ABC unutar ovog društva se smatralo da tečajeve za nepismene mogu voditi samo učitelji i učiteljice, te je imalo oko 393 povjerenika uglavnom učitelja i učiteljica. Oba društva prestala su s radom tijekom 1912. godine. Na prostoru Virovitičke županije glavno društvo za smanjenje nepismenosti bilo je osječko društvo Prosvjeta čija su pravila odobrena 1907. godine. Svoje je pučke knjižnice društvo Prosvjeta otvorilo u Valpovu i Bizovcu, a svi su polaznici tečaja za nepismene od Prosvjete besplatno dobivali početnice, pisanke i olovke, te nagradne knjige nakon završnog ispita.[13]

Kao u većini škola u Austro-Ugarskoj Monarhiji, tijekom druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća, i u školi u Bocanjevcima su se obilježavali svi datumi vezani uz habsburšku vladajuću obitelj. Kroz školske rituale i ceremonije školske su vlasti kod učenika nastojale izgraditi pokorno i lojalno ponašanje prema vladajućoj obitelji, pa se u školi i početkom 20. stoljeća redovito slavio vladarev imendan ali i imendan „blagopokojne“ kraljice Elizabete. Učenici su obilježavali i sve godišnjice vezane uz vladavinu Franje Josipa I. čime se neprekidno trebao učvršćivati vladarev autoritet. Tako je povodom šezdesetgodišnjice vladavine Franje Josipa u školskoj spomenici 1908. zabilježeno kako je „proslavila školska mladež šezdeset godišnjicu sretnoga vladanja njegovoga c. i k. apostolskog veličanstva, cara i kralja našega Franje Josipa I.“[14] Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije sličan model ideološke pokornosti u školama se nastavio provoditi i u Kraljevstvu SHS, a i kasnije tijekom cijelog 20. stoljeća. Osim ideološke kontrole u školama školske su vlasti nastojale kontrolirati i ćudoredno ponašanje učenika izvan škole. Tako je u školskoj spomenici za školsku godinu 1908/9. zapisano kako je „1. travnja izdala kr. županijska oblast u Osieku naredbu, kojom se najstrožije zabranjuje prisustvovanje školske mladeži igrankama po krčmama, a školama se preporučuje, da osobito paze na točno vršenje iste naredbe.“ [15]

Tijekom prvih deset godina u nižoj pučkoj školi u Bocanjevcima radila su tri učitelja i jedna učiteljica. Od 1906. godine kao privremeni, a od 1909. godine kao pravi učitelj radio je Ivan Paulik koji je proveo početnu generaciju bocanjevačkih đaka od prvog razreda do opetovnice. Prvi tečaj opetovnice u Bocanjevcima započeo je s radom tijekom školske godine 1909/10. Osim što je radio kao učitelj Paulik je tijekom siječnja 1911. godine napravio i popis stanovnika Bocanjevaca i Gorice, a prema podacima koje je zapisao u spomenici u Bocanjevcima je 1911. bila 131 nastanjena kuća u kojima je živjelo 789 stanovnika.[16] Paulik je u kolovozu1912. na osnovi vlastite molbe premješten na nižu pučku školu u Viroviticu, inače njegovo rodno mjesto, čime je završilo njegovo službovanje u Bocanjevcima. Paulika je privremeno zamijenio učitelj Franjo Kajfeš iz Osijeka, a 1913/4. i tijekom dvije ratne školske godine 1914/5. i 1915/6. u školi je radila učiteljica Zorka Kopecni koja nije ostavila nikakav zapis u školskoj spomenici. Umjesto učiteljice Kopecni tijekom školske godine 1916/7. na školi je počeo raditi učitelj Stjepan Švajcer (Schveitzer), koji je svojim dolaskom u Bocanjevce zaokružio prvih deset godina rada niže pučke škole. Tih prvih deset godina zasigurno je obilježilo šestogodišnje djelovanje učitelja Ivana Paulika na čiju se inicijativu niža pučka škola u Bocanjevcima 1910. učlanila u Hrvatski pedagoško-književni zbor i time postala članom tog važnog kulturno-obrazovnog društva. Jedan od glavnih ciljeva rada Hrvatskog pedagoško-književnog zbora bilo je stručno usavršavanje učitelja i učiteljica. Zbor je izdavao za tadašnje školstvo dvije vrlo vrijedne edicije Knjižnicu za učitelje i Knjižnicu za mladež, a od 1873. preuzeo je izdavanje stručnog školskog časopisa Napredak. Iste godine Zbor je pokrenuo izdavanje časopisa za djecu Smilje, a 1901. počeo je izdavati i prvi hrvatski časopis za žene Domaće ognjište. Među osnivačima Zbora bili su istaknuti pedagozi i borci za učiteljska prava Ivan Filipović, Stjepan Basariček, Mijat Stojanović, Josip Glasner, Ljudevit Modec, Skender i Marija Fabković. Učitelj Ivan Paulik također je bio čvrstog uvjerenja kada su u pitanju bila socijalnih prava učitelja i učiteljica te je smatrao da su još od školskog zakona iz 1888. učitelji bili neadekvatno plaćeni za svoj posao. On je 1911. svoje nezadovoljstvo socijalnim položajem jasno izrazio u školskoj spomenici te podržao tadašnju borbu učitelja za povećanjem plaća koju su tadašnji seoski učitelji i učiteljice svojim velikim trudom višestruku zaradili. Nakon Ivana Paulika najdublji trag u školi, tijekom prve polovice 20. stoljeća, ostavio je učitelj Zvonimir Cvenić koji je u Bocanjevcima radio od 1926. do 1937. godine. On je oživio rad školskog vrta, njegovim zalaganjem detaljno je obnovljena unutrašnjost škole, a 1937. izgrađen je gornji kat školske zgrade. Učitelj Cvenić zaslužan je i za iskorjenjivanje trahoma od kojeg je u Bocanjevcima bolovalo oko 75 posto djece. Naime, njegovim je zalaganjem u školskom dvorištu izgrađena trahomska ambulanta, a izgrađen je i arteški bunar čime je cijelom selu omogućen pristup sigurnijoj vodi za piće. Na osnovi njegovih molbi Bocanjevci su 1928. godine dobili i učiteljicu čime je znatno olakšana nastava za 150 učenika. Tako je od 1928. zajedno s njima u školi radila učiteljica Ljubica Šimunović, a od 1932. učiteljica Marija (Mandica) Badžek. Zaslužan je i za otvaranje prve čitaonice u selu kao i za organiziranje brojnih amaterskih predstava. Svi nam ti podaci govore kako je učitelj Zvonimir Cvenić svojim društvenim angažmanom u Bocanjevcima napravio mali prosvjetiteljski poduhvat, te je svojim permanentnim radom za dobrobit drugih potvrdio kako učiteljsko zvanje u sebi nosi potencijal jednog od najplemenitijih zanimanja.

[1] Spomenica škole u Bocanjevcima (1906-1948)

[2] Spomenica niže pučke škole u Ivanovcima

[3] Vidi Suzana Leček, „Pokušaji smanjivanja nepismenosti u Banskoj Hrvatskoj početkom 20. stoljeća“, Radovi ZHP 26 (1993), 123-150.

[4] Izvješće Upravnog odbora županije Virovitičke za 1903. (Osijek, 1904),119.

[5] Izvješće Upravnog odbora županije Virovitičke za 1903, 122.

[6] Izvješće Upravnog odbora županije Virovitičke za 1903, 138. Tijekom 1903. za školsku zgradu u Bistrincima kroz godišnji je razporez skupljena  početna svota od 1100 kruna. Škola je otvorena 1908. godine, a krajnji trošak izgradnje školske zgrade i učiteljskog stana iznosio je 18 961 kruna. Vidi Izvješće Upravnog odbora županije Virovitičke za 1908. (Osijek, 1909), 135.

[7] Izvješće Upravnog odbora županije Virovitičke za 1906. (Osijek, 1907), 110.

[8] Upisnik obrtnog sbora Valpovo (1890-1929), Muzej Valpovštine

[9] Vidi Osječki generalni štrajk iz 1905. godine, 27.

[10] Spomenica škole u Bocanjevcima (1906-1948)

[11] Do školske godine 1918/9.  taj se broj potpuno okrenuo u korist djevojčica pa je tako tijekom te školske godine školu polazilo 33 učenika i 41 učenica. Spomenica škole u Bocanjevcima (1906-1948).

[12] Opširnije o problematici opismenjavanja odraslih vidi Suzana Leček, „Pokušaji smanjivanja nepismenosti u Banskoj Hrvatskoj početkom 20. Stoljeća“, Radovi ZHP 26 (1993), 123-150.

[13] Izvješće Upravnog odbora županije Virovitičke za 1908. (Osijek, 1909), 128-129.

[14] Spomenica škole u Bocanjevcima (1906-1948).

[15] Spomenica škole u Bocanjevcima (1906-1948).

[16] Spomenica škole u Bocanjevcima (1906-1948).

• Prethodno
• Slijedeće