Emotivno okupljanje generacije 1988./89.

Korisnička ocjena: 5 / 5

Detalji: Objavljeno: Nedjelja, 28 Travanj 2019 13:38; Napisao/la Biljana Lešnjaković; Hitovi: 3299

VALPOVO Ove godine je obilježen jedan izniman i nesvakidašnji događaj.

Naime, generacija završnog razreda Osnovne škole Đure Salaja, kako se u to vrijeme zvala današnja škola Matije Petra Katančića iz 1988./89. se uspjela okupiti nakon trideset godina. Na inicijativu idejnog začetnika Dragomira Đermeštera te uz pomoć Krunoslava Varžića, Renate Srakić i Zorice Ignac osnovana je, 28. siječnja 2019., Grupa 8C.

Ubrzo su se počeli priključivati članovi u sve većem broju da bi na kraju rezultiralo odazivom većine, što je u tako rekordno kratkom vremenu, bilo svojevrsno čudo. Od osnutka do danas, članovi su se sve više zbližavali.

Tako smo zajedno proslavljali rođendane, veselili se rođenju unuka, a uspjeli smo i podijeliti lijepe želje za imendane, Valentinovo, Dan žena... Bilo je tu, nažalost, i tužnih događaja (gubitak voljene osobe, ozljede na radu...), no u svakom trenutku Grupa 8C je bila od velike podrške.

Sam razred je bio vrlo složan: bilo je tu svakojakih događaja koje smo na ponovnom okupljanju ponovno oživjeli, a sve je na kraju rezultiralo da su nas, od strane profesora, izabrali za najuspješniji razred te smo dobili nagradno putovanje u Daruvar.

Nakon završenog školovanja, svatko je otišao na svoju stranu, birajući svoj životni put. No, desio se taj nesretni rat koji nas je još dodatno razdvojio i produbio jaz, koji je ionako bio velik. Zatim je došlo vrijeme intenzivnih životnih promjena, neki su nastavili školovanje, nekima je bio primaran cilj da što prije počnu raditi, a neki su odlučili osnovati obitelj. U međuvremenu nas je u prosincu 2017., napustio naš dragi kolega, Boro Buljan kojemu smo na zajedničkom okupljanju položili vijenac i zapalili svijeću.

Vrijeme je neminovno prolazilo do prve poruke na viberu koje je rezultiralo okupljanjem 20. travnja 2019. u restoranu "Park". Iako su prošla desetljeća, prvi susret je pobudio snažne emocije, a svatko je svakoga uspio prepoznati, jer, bez obzira što su mnoge godine prošle, svatko je zadržao svoju specifičnu osobnost. Spontano je potekla bujica riječi te je ostao snažan dojam kao da se nikada nismo rastali.

U nadi da se ovo snažno prijateljstvo nikada ne prekine, svi imamo snažnu želju da se ovakva tradicija okupljanja nastavi i u budućnosti.