KRALJICE:To je dio nas, to je naš običaj!

Korisnička ocjena: 5 / 5

Detalji: Objavljeno: Utorak, 25 Svibanj 2021 09:30; Napisao/la Ivana Đurković; Hitovi: 1516

Prije više od 70 godina u „Belim Selima“ je započela tradicija „Kraljica“.

Običaj je da djeca na drugi dan „Duhova“ hodaju po selu pjevajući od kuće do kuće, plešući pred domaćinima te isto tako i rugajući se onim „lenima“! Djeca bi se okupila i dogovorila oko uloga kralja, kraljice, kuma i ostalih. Sva djeca su hodala bosa i bila obučena u bijelo, samo kraljica bi imala krunu (vijenac) ispletenu od smilja. Kumu se na kakvu šibu ili štap povezao šlingani peškir s kojim on hoda prvi u koloni i maše. Dok hodaju od kuće do kuće pjevaju:

„Od dvora do dvora,do smiljeva polja,

Mi beremo smilje, smilje i bosilje,

Da kitimo kralja, kralja i kraljicu

I našu snašicu!“

Kad dođu pred domaćina „snaša“ pleše. Nakon plesa klekne na šlingani jastuk sa kraljem i ljube se u obraz. Za to vrijeme ostala djeca pjevaju:

„De poigraj snašo i dva i tri puta,

Poljubi me snašo i dva i tri puta.“

U većini slučajeva kad domaćin sve to vidi, zna upitati zašto su došli pokazati se pjevanjem i plesom. Tad djeca počinju novom pjesmom:

„Daj Teto brašna, daj Teto jaja,

Daj Teto slanine, daj Teto novaca…“

Tada domaćin djecu nagrađuje za njihov ples, pjesmu i glumu te im da nešto od toga što su spomenuli u pjesmi ili čak i sve. Nakon stavljanja u košaricu djeca se zahvaljuju:

„Hvala, hvala Teto i što si nam dala

Do godine Teto još više imala!“

No, zna tu biti i domaćina koji ne žele otvoriti kapiju ili izaći van ili im je preko kapije prostrta petara i poduprta kolcem, tada djeca iz sveg glasa pjevaju:

„Ova kuća lena, nigdi nikog nema,

kolcem poduprta, petarom zastrta!“

Nakon lene kuće djeca ponovno pjevaju „Od dvora do dvora…“ i tako sve dok prođu cijelo selo. Kad završe njihov „hod“ kroz selo skupe se na livadi i dijele sve što su dobili te jedu i igraju se.

Teško je danas sačuvati običaje jer je vremena sve manje, a posla sve više. Udruga „Prizma“ ipak uvijek nastoji naći vrijeme za najmlađe da im prenese običaje. Neprocjenjivo je naučiti i prenijeti nešto što su nas učili prije 20, 30 pa i više godina. Ovim putem se želim zahvaliti našim najmlađima koji pokazuju volju i želju za tradicijom ali i svim onim domaćinima koji su nas primili i sa osmjehom na licu gledali te nagradili naše male čuvare običaja!