Digitalno roditeljstvo

Detalji: Objavljeno: Četvrtak, 18 Lipanj 2026 16:19; Napisao/la Ana Strišković; Hitovi: 67

Roditeljstvo je jedna od najzahtjevnijih životnih uloga.

Iako se danas o roditeljstvu mnogo govori i piše, rijetko se otvoreno govori o nesigurnosti, umoru i osjećaju bespomoćnosti koji su sastavni dio svakodnevice mnogih roditelja.

Gotovo da se stvara dojam kako bi dobar roditelj uvijek trebao znati što učiniti i kako reagirati. U stvarnosti je roditeljstvo puno pitanja, dvojbi i pogrešaka iz kojih se uči.

Roditeljstvo se oduvijek mijenjalo zajedno s društvom, ali promjene nikada nisu bile brze kao danas. Djeca odrastaju u svijetu u kojem su digitalni uređaji prisutni od najranije dobi, a velik dio svakodnevnog života odvija se k roz ekrane. Upravo zato roditelji danas imaju težak zadatak pronaći ravnotežu između mogućnosti koje tehnologija pruža i granica koje su potrebne za zdrav razvoj djeteta.

Kako je jedan profesor tijekom studija rekao: „Zadatak roditelja je postavljati granice, a zadatak djeteta je pomicati ih.“ Taj odnos nije znak lošeg odgoja, nego prirodan dio razvoja. Djeca kroz granice uče što se od njih očekuje, razvijaju samokontrolu i osjećaj sigurnosti. U digitalnom dobu granice se sve češće odnose upravo na korištenje mobitela, računala, videoigara i društvenih mreža.

Da bismo razumjeli zašto su granice važne, potrebno je kratko osvrnuti se na način na koji se dijete razvija u ranoj dobi. U svojim radovima i predavanjima dr. Ranko Rajović naglašava da se dječji mozak u toj dobi razvija prvenstveno kroz kretanje, istraživanje, igru i neposrednu interakciju s okolinom. Rajović upozorava da prekomjerno korištenje ekrana u predškolskoj dobi može biti povezano s nizom teškoća koje se sve češće uočavaju u praksi: slabiji razvoj pažnje i otežano održavanje koncentracije, smanjenje tolerancije na frustraciju i brže odustajanje od zadataka, osiromašenje igre i mašte, kašnjenje u razvoju fine motorike te poteškoće u socijalnoj interakciji s vršnjacima. Spominje i dosadu kao bitan faktor – ranije generacije djece morale su se nositi s dosadom, dok je u današnje doba dosada zamijenjena ekranima i instant zabavom.

Upravo se zato pitanje ekrana u praksi često pokazuje kao pitanje granica. Roditelji uglavnom znaju da djeci trebaju pravila, ali ih nije uvijek jednostavno provoditi. Današnje obitelji žive ubrzanim tempom. Često su oba roditelja zaposlena, mnogi rade u smjenama, dio obitelji nema podršku baka i djedova, a sve je više samohranih roditelja. Nakon napornog radnog dana potrebno je obaviti kućanske poslove, pripremiti obroke, pomoći oko školskih obveza i pritom pronaći vrijeme za odmor.

U takvim okolnostima ekran često postaje „slamka spasa“. Dijete gleda crtani film dok roditelj kuha ručak ili obavlja kućanske poslove. Školarac nakon škole vrijeme provodi na YouTubeu ili društvenim mrežama dok roditelji završavaju svoje obveze. Većina roditelja prepoznat će se u takvim situacijama.

Važno je pritom imati na umu da djeca ne uče samo iz pravila koja im postavljamo, nego i iz onoga što svakodnevno promatraju - najbolje uče oponašanjem. Roditelj koji tijekom obroka neprestano provjerava poruke ili slobodno vrijeme uglavnom provodi uz mobitel teško će uvjerljivo prenijeti poruku o umjerenosti u korištenju tehnologije

Roditelji često popuštaju granice ne zato što ne znaju što bi trebalo učiniti, nego zato što su iscrpljeni. Naprimjer, roditelj koji je cijeli dan bio pod stresom ponekad jednostavno nema snage za još jedan sukob. Tada se lako dogodi ono poznato „još pet minuta“. U početku to izgleda kao bezazlen ustupak koji olakšava dan, ali s vremenom dijete počinje očekivati da će se granica svaki put malo pomaknuti.

Kada roditelj nakon nekog vremena odluči biti dosljedniji, često dolazi do burnih reakcija. Mnogi roditelji tada pomisle da se ponašanje djeteta naglo pogoršalo. Međutim, u velikom broju slučajeva radi se o očekivanoj reakciji na promjenu pravila. Dijete koje je naviklo da se granica može pregovorima pomaknuti pokušat će ponovno postići isti ishod. Plač, ljutnja, negodovanje ili uporno traženje još vremena ne znače nužno da je granica pogrešna. Često znače da dijete tek uči prihvatiti novo pravilo.

Važno je razumjeti i da ekran za dijete nije samo zabava. On može postati način smirivanja, bijega od dosade ili alat za regulaciju emocija. Kada se takav obrazac prekine, dijete osjeća frustraciju i otpor. U tim trenucima rasprava najčešće ne pomaže. Puno je korisnije ostati miran, jasno ponoviti pravilo i dosljedno ga provesti.

Uspostavljanje granica najčešće je uspješnije kada su pravila jasna, jednostavna i primjenjuju se na sve članove obitelji. Primjerice, može se dogovoriti da se tijekom obroka ne koriste mobiteli, da se uređaji gase barem sat vremena prije spavanja te da školske i kućanske obveze imaju prednost pred slobodnim vremenom pred ekranom. Djeca lakše prihvaćaju pravila kada su ona predvidiva i kada ne ovise o trenutnom raspoloženju roditelja.

Istovremeno je važno razlikovati očekivani otpor od ozbiljnijeg problema. Većina djece povremeno će negodovati kada se ekran ugasi, tražiti još vremena ili pokazati nezadovoljstvo. Takve reakcije same po sebi nisu razlog za zabrinutost. Međutim, dodatnu pažnju treba obratiti ako dijete postupno gubi interes za aktivnosti izvan digitalnog svijeta, povlači se iz društvenih kontakata, dolazi do značajnih promjena raspoloženja, problema sa spavanjem, pada školskog uspjeha ili ako sukobi oko ekrana postanu svakodnevni i izrazito intenzivni. Tada više nije dovoljno promatrati samo vrijeme provedeno pred uređajem, nego je potrebno sagledati cjelokupno funkcioniranje djeteta i obitelji. Ponekad je potrebna i stručna podrška, ne zato da bi se dijete etiketiralo, nego da bi se obitelji pomoglo pronaći način kako ponovno uspostaviti ravnotežu.

Roditeljstvo u digitalnom dobu ne odvija se u idealnim uvjetima, nego u svakodnevici koja je često umorna, užurbana i nepredvidiva. Ekrani su postali dio naših života i neće nestati, a današnji roditelji su dobili još jedan novi zadatak – naučiti dijete kako živjeti s tehnologijom. To se ne postiže zabranama, nego odnosom, razgovorom, jasnim granicama i dosljednošću koja djetetu pruža osjećaj sigurnosti. U vremenu u kojem se promjene dešavaju gotovo na svakodnevnoj bazi, izvjesno je da potreba djece za odnosom, granicama i osjećajem sigurnosti ostaje ista.